www.pepeljuga21veka.org.rs-Čarolija - Pepeljuga 21. Veka i Prijatelji

Ако је ово Ваша прва посета, обавезно погледајте Често Постављана Питања кликом на линк ЧПП. Да би сте постављали или одговарали на теме морате бити регистровани, односно пријављени. Кликните на линк Региструј се за наставак.


14.03.2013 Tajanstvena Srbija

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 12:06

Geok - Tepe u ruševinama

Idućeg dana 13. januara nije bilo teško razgledati Geok - Tepe, premda u produženju tri dana nije čovjek bio siguran ići po Geok - Tepi slobodno, jer mnogi Tekinci koji su htjeli umrijeti u Geok - Tepi , nalazili su se u podzemnim jamama iz kojih su gađali iz pušaka prolazeće ljude, a njih je bilo vrlo teško naći, jer su bili sa svake strane zagrađeni ostavivši male prozorčiće kroz koje su puške promaljali i gledali".
Po zauzimanju Geok _ Tepe naređeno je da se poginuli Ahal - Tekinci što prije sahrane. Sahrana je počela 13. januara i trajala je tri dana. Za to vrijeme sahranjeno je 6.520 leševa. Poginulih i ranjenih Rusa bilo je oko 500, računajući i 32 oficira. Ranjenici su bili razmješeteni po bolnicama, od kojih je jedna bila vojnička, a druga Crvenog krsta.
Neposredno poslije zauzeća Geok - Tepe, Skobeljev je Ahal - Tekincima uputio poziv da se slobodno vrate, a svi oni koji prime rusko državljanstvo uživaće sva građanska prava, kao i ostali ruski podanici. Tekinci su se počeli prikupljati u Geok - Tepe i miješati s Rusima. Tako je bila uspostavljena narodna uprava.
Zauzimanjem Geok - Tepe, Rusija se utvrdila u Srednjoj Aziji.
Gvozdenović, na kraju knjige, daje kratak opis i karakterne crte generala Skobeljeva, kojega je, do smrti, sačuvao u najljepšoj uspomeni. Evo, što o njemu kaže: "Nije proteklo više od dva dana poslije Geok - tepinskoga boja, kad je đeneral Skobeljev dobio iz Petrovgrada depešu - lično od cara Aleksandra II-og u kojoj mu je bilo saopćeno da mu je darovan Krst svetoga Đorđija drugoga reda o grlo, a takođe da je proizveden đeneralom od infanterije; obje nagrade on je dobio za junačku pobjedu pod Geok - Tepe".

Junak među junacima

Gvozdenović zatim nastavlja: "Ja ne mogu propustiti priliku da ne kažem nekoliko riječi i ne upoznam čitajuću publiku s ličnošću ovoga ruskoga, ili bolje reći, slovenskoga đenerala, kojeg je ime osobito, u vrijeme pošljednijeh ratova, mnozini poznato.
Prije nego što je izabrao vojničku karijeru, Skobeljev se učio u Petrovgradskom sveučilištu na Fizikomatematičkom fakultetu. Ne znam po kakvijem uzrocima on ostavi sveučilište, priđe u vojničku školu i vrlo dobro svrši akademiju đeneralskoga štaba. Kao mladić on je učestvovao u španjolskom ratu protiv karlista, a takođe u ratu u vrijeme poljačkog bunta; njegova vojnička slava počinje se, od toga vremena od kako je pokorio kokanstvo hamstvo u srednjoj Aziji. Rat s Turcima 1877 - 78. godine, postavio je Skobeljeva, kao što je poznato, u red među prvijem vojskovođama i junacima današnjega svijeta. U svojim bilješkama "o rusko-turskom ratu" jedan amerikanski oficir (koji je poslat bio kao vojni agent) - naziva Mihaila Skobeljeva vojničkim genijem i proriče mu veliku budućnost. Ne znam je li sve istina, što se je pisalo i govorilo u korist Skobeljeva; ali u Ahal - tekinskoj espediciji, ja sam se lično uvjerio, da sve to što se je govorilo o junaštvu Skobeljeva i što se činilo basno - slovnim i hiperboličnim - sušta je istina i Skobeljev prinadleži bez sumnje, i najhrabrijem i najvještijem junacima svoga vremena.



Smrt cara Aleksandra zaustavila približavanje Indiji



Nije bilo ni jedne rekognoscirovke, niti boja u Ahal - tekinskoj espediciji u kojemu nije Skobeljev - i ako je bio glavno - komandujući - u najprve lično učestvovao, jer njegova, može se reći mania militaris nije mu davala mira. Imajući sjajnu domaću spremu blagodareći svojoj materi, on je odlično svršio vojničku akademiju i može se nazvati jednim od najizobraženijih ruskijeh oficira. Znajući izvrsno njemački, francuski i ingleški jezik, on neprestano čita sve žurnale što izlaze, na ovim jezicima, odnosno vojničke vještine. U Ahal - tekinskoj ekspediciji, Skobeljeva su oficiri i sva vojska, za njegovo bezuslovno junaštvo, vrlo ljubili. Oni su ga ljubili još više što u njegovom štabu i okolo njega nije bilo nikakvijeh grofova ni knjaževa kao u prvim espedicijama, koji bi igrali kakvu važnu ulogu i zorili se nad drugijem prostijem oficirima kao što to obično biva. Skobeljev na protiv, i pred bojem i u vrijeme boja, vojnički trud je dijelio jednako, na sve oficire, u njega nije bilo ni plemića ni plebeja.

Ulazak u pusti Ashabad

Načelnik štaba u njega beše đeneral Grodekov koji je s njime zajedno svršio akademiju i bio s njim u Aziji u mnogijem ratovima. Ostali suradnici Skobeljeva koji su se u štabu nalazili nijesu bili ljudi iz višega staleža koji su po protekciji k njemu došli nego sve neumorni rabotnici, koji su se i danju i noću trudili, blagodareći čemu je Ahal - tekinska ekspedicija i svršila u produženju godine dana. Oridinarci u Skobeljeva takođe nisu mnogo počivali, jer u vrijeme bojeva on ih je šiljao na najstrašnija mjesta, a kad nije bilo boja, onda su oni izvršavali druge funkcije, kao i drugi oficiri t.j. provodili kamile iz Krasnovodska u Bami i obrnuto, jer Skobeljev nije volio da se oko njega nalazi velika svita, koja sjedi prekršćenijeh ruka budući da je on sam i danju i noću rabotao.
M. Skobeljev je star 38 godina i doslužio je do najvećeg vojničkog ranga koji je u Rusiji. On je istina slovoljubiv i sebičan čovjek, ali blagodareći energiji i sili svoga karaktera on ne dava drugima znati o ovijem manama koje igraju veliku ulogu u njegovoj vojničkoj slavi.
Kroz nekoliko dana poslije uzeća Geok - Tepe, Skobeljev s nekoliko vojske pođe dalje put Ashabada, koji se od Geok - Tepe 70 v rsta nalazi, jer su donosili glasove da u Ashabadu ima mnogo Ahal - Tekinaca koji se nijesu naumili predavati, i zatvorili su se u Ashabadskoj tvrđavi. Budući da Rusi nijesu nigda mimo Geok - Tepe prolazili do ovog puta, niti su znali kakav je Ashabad, teško je bilo vjerovati, a takođe i opovrgnuti ove glasine.
Drugi dan dođemo u Ashabad u kojemu ne samo da se ne bijahu Ahal - Tekinci zatvorili, nego nemaše nigđe žive duše u ovome najljepšem mjestu cijeloga Ahal - tekinskoga oazisa. Ashabad u prijevodu znači "mjesto ljubavi," blagodareći njegovijem raskošnijem baštama i sadima u njemu je ljeti milina živjeti u ladove pod raznim drvećima ne gledajući na veliku vrućinu koja u njemu vlada kao i u drugijem mjestima oazisa...

Demarkaciona linija

Bilo je naređeno da štab i sva vojska ostavivši garnizon prelazi iz Geok - Tepe u Ashabad, jer se je bio pojavio tifus kroz nekoliko dana poslije geok - tepinskog boja. Ovaj tifus nije nikoga začudio, jerbo su ovu bolest očekivali ne samo ljekari, nego i cijela vojska poslije geok - tepinske katastrofe, đe je bilo ubijeno i ispresijecano nekoliko hiljada ljudi".
Poslije detaljnog pregleda Geok - tepske oaze i definitivne pacifikacije ovog do skora nepokretnog plemena, Skobeljev je iz Petrovgrada porimio depešu "da je car Aleksandar ubijen, zbog čega se mi vratimo natrag u Ashabad, i svi projekti i planovi, koji su bili sastavljeni, odnosno buduće radnje i putovanja na Merv - bili su ostavljeni, jer s jedne strane ingleška politika, koja nije željela da Rusi uzimlju Merv i primiču se k Indiji, a sdruge strane unutrašnje smutnje u Rusiji - nijesu dopustile ići naprijed.
Vrativši se u Ashabad, Skobaljev zaželi vratiti se u Rusiju, budući da se nije mislio više vojevati, i na mjesto njegovo naznačen je bio đeneral Rerberg, kojemu je bilo naređeno da uredi Ahal - tekinski oazis u smislu administracije, i da uvede u ovu, novoosvojenu zemlju, ruske zakone; a Skobeljevu je bilo naređeno iz Petrovgrada takođe da pred odlazak u Rusiju, pođe u Persiju i provede demarkacionu liniju, između Ahal - tekinskog oazisa i Persije.
"Molođec Černogorec" uveden u visoko moskovsko društvo



Pretstavnika od Persije nije bilo, jer se je Persija u ovome malo pitala, koja je blagodarila Rusiji što je pokorila Tekince, ne znajući da je ona ovijem mnogo izgubila i da se ona nalazi sada sa svijem u ruskijem rukama; jer uzevši Kopet - Dag - ključ Persije, Rusi mogu diktirati Persiji kako hoće".
Poslije nekoliko dana zasluženog odmora u Bami, "Skobeljev se oprosti s vojskom, koja je mnogo žalila (mnogi su plakali) što on odlazi". Pošto je predao dužnost novom generalu Rerbergu, general Skobeljev se vratio u otadžbinu. Na putu od Krasnovodska, preko Astrahana, Caricina i Moskve, do Petrovgrada, svuda su ga dočekivale ogromne mase naroda, pozdravljajući ga i čestitajući mu na pobjedi. Tako je, pod komandom proslavljenog generala Skobeljeva, završena jedna od najtežih bitaka, koje su Rusi vodili u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Potpuni trijumf nad Ahal - Tekincima donio je slavu i priznanje genealu Skobeljevu, tim više što je ekspedicija na Ahal - Teke završena za godinu i mjesec dana, upravo za onoliko koliko je general Skobeljev obećao pred ruskim carem i njegovim najbližim saradnicima, pri polasku iz Petrovgrada.
Smrt Skobeljeva
Uz Skobeljeva, pored šefa Štaba, generala Kuropatkina, bio je i Anto Gvozdenović, kao štabni ljekar, "molođec Černogorec". Po dolasku u Moskvu, Skobeljev je Anta uveo u visoko moskovsko društvo, koje se takmičilo ko će ljepši i svečiniji prijem prirediti "proslavljenijem junacima". Na tim prijemima Anto je često bio uz Skobeljeva, koji ga je mnogo cijenio i isticao u tom društvu. Anto je tada došao u kontakt sa političkim rukovodećim ličnostima Moskve i Petrovgrada. Skobaljev je iznenada, naprasno, umro, poslije njegovog čuvenog govora u Parizu, pa se pronijela vijest da su ga otrovali njemački agenti. Smrt Skobeljeva Anta je teško pogodila.
Poslije uspješno okončane Ahal - tekinske ekspedicije, Anto Gvozdenović se ponovo vratio u Moskvu, 1881. godine. Iako je povratak ekspedicije generala Dimitrija Mihailoviča Skobeljeva detaljno opisao, o svojoj ulozi u toj ekspediciji, tako reći, nije ništa rekao. Skromnost je tokom drugog i burnog života bila njegova glavna osobina, koja ga je do smrti krasila. O njemu su drugi mnogo više rekli i napisali.
Skobeljev je u Ahal - tekinskoj operaciji, naročito u njenom početku, trpio poraz za porazom, ali od svoje odluke nije odustajao. Kada je vojska generala Skobeljeva pošla u juriš na čuveno neprijateljsko utvrđenje Geok - Tepe, tu strašnu ahal - tekinsku odbrambrenu tačku, na čijim prilazima su masovno ginuli čitavi odredi neprijateljske i ruske vojske, ginuli su mu u tim nezadrživim jurišima i njegovi najbliži saradnici. Pošto su mu izginuli svi njegovi štabski ljekari, Skobeljev je u štab pozvao Anta Gvozdenovića, od kojega je zatražio pomoć. Svojom otresitošću, snalažljivošću, oštroumnošću i hrabrošću, mladi ljekar Gvozdenović ostavio je snažan utisak na svog slavnog komandanta Skobeljeva.
Na brisanom prostoru
Pošto mu je prethodno objasnio da su u toku krvavih bojeva Ahal - Tekinci odbijali juriš za jurišom njegovih snaga, Skobeljev mu saopšti da je odlučio da izvrši korjenitu izmjenu ranijeg plana napada na tvrđavu, ubijeđen da će novim planom razbiti neprijatelja i zauzeti tu prokletu tvrđavu, koja mu je toliko muke zadala.
Kada je počeo unaprijed pripremljeni odlučujući napad na Geok - Tepe, general Skobeljev se nalazio na jednom uzvišenju, sa štabnim oficirima i muzikom. Prateći razvoj operacija, on je u jednom momentu naredio da se heliografski, ili drugim sredstvima komunikacija, tj. signalizacija, prenese neko važno naređenje jednom bataljonu, koji se nalazio ispod zidina Geok - Tepe, odsječen od pozadine. Pošto se tim putem, zbog lošeg vremena, naređenje nije uspjelo prenijeti, to je ordonansu oficiru naređeno da odnese pismeno naređenje zapečaćeno u kovertu. Prostor koji je dijelio Skobeljeva i njegov štab od odsječnog bataljona, dobro su mogli kontrolisati Ahal - Tekinci, jer je to bio brisani prostor, bez i najmanjeg zaklona.



Pobjednička zastava na bedemu najjačeg tekinskog utvrđenja



Tek što je ordonans izašao na brisani prostor, pao je pogođen tanetom neprijatelja. Ni nekolika naredna pokušaja nijesu urodila plodom. Ista sudbina zadesila je i druga dva - tri ordonansa. To su bili teški trenuci za Skobeljeva, koji se već bio primjetno uznemirio. Uzalud se osvrtao oko sebe, da naredi narednom ordonansu da odnese naređenje. Pošto u njegovj blizini nije bilo ni jednog ordonansa, Skobeljev se u očajanju, osvrnuo oko sebe. Jedino se u njegovoj neposrednoj blizini nalazio mladi ljekar Anto Gvozdenović, na koga se Skobeljevu odjednom zaustavi prodorni pogled. U tom trenutku dođe na ideju da se Antu obrati za pomoć, i ako pored sebe više nije imao ni jednog štabskog ljekara. Odsječno mu reče: "Baćuška Černogorac, hoće te li vi odnijeti naredbu bataljonu, koji se nalazi pod tvrđavom?" Anto je salutirao, primio zapečaćeno pismo i bez riječi sa naredbom otišao na zadatak. Svjestan je bio životne opasnosti, ali Antov ponos mu nije dozvoljavao da se pokoleba, niti da u tom trenutku pomisli na smrt. Samo je imao na umu jedno, a to je da je Crnogorac, te da kao takav ni pred smrtnom opasnošću ne smije ustuknuti. Kao vihor je pojurio brisanim prostorom, probijajući se kroz čitav roj kuršuma, da bi stigao na određeno mjesto i blagovremeno izvršio postavljeni mu zadatak. I ako je Anto, poput priviđenja, u cik - caku, jurio brisanim prostorom, za veliko čudo ni jedno ga tane nije okrznulo.
Onako zadihan i premoren predao je poruku komandantu bataljona. I, dok je komandant bataljona proučavao narebu glavnokomandujućeg, dotle je Anto razmišljao kako i kojim pravcem da se vrati generalu Skobeljevu i članovima štaba. Iz tih misli ga trže komandant bataljona, koji naredi juriš na Geok - Tepe. Njemu se i Anto pridruži, iako svjestan odgovornosti što na taj način ostavlja svoga komandanta, sa čitavim štabom, bez ljekarske pomoći.

Preuzeo komandu nad bataljonom

Borba je bila strašna. U njoj su, jedan za drugim, ginuli oficiri. Najzad je u tom nezadrživom jurišu poginuo i komandant bataljona. Anto se odjednom našao, kao najstariji oficir u toj jedinici u teškoj situaciji. Međutim, za duže razmišljanje nije bilo vremena. I ako ljekar, a ne vojni strateg, odlučno je preuzeo komandu nad bataljonom. Ponešen poletom vojnika, iza kojih nije zaostajao, Anto je i ovog puta, kao i mnogo puta ranije, poslužila ratna sreća. Odjednom se našao na bedemu najačeg utvrđenja, zajedno sa prvim vojnicima, razvijajući pobjedničku bataljonsku zastavu. Tako je, igrom slučaja, došlo do njegovog podviga prilikom zauzeća Geok - Tepe. Ta slučajnost je odredila dalji put u Antovom životu.
Za pokazanu hrabrost i nesvakidašnji podvig, pri zauzeću Geok - Tepe, general Skobeljev je Anta Gvozdenovića, dnevnom naredbom, koja je sopštena čitavom korpusu, unaprijedio u čin majora, kao čovjeka za kojeg se govorilo da je "rođen pod srećnom zvijezdom". Tom prilikom je Skobeljev pred cijelim korpusom pohvalio Antovu hrabrost, odvažnost i vojničku vještinu, nakon čega ga je predložio i za visoko vojno odlikovanje - Orden sv. Vladimira sa mačevima, a potom mu je poklonio skupocjeni persijski pancirni oklop. Taj oklop predstavlja orginalni primjerak, koji je pravljen prije pronalaska vatrenog oružja, a sastoji se od šljema, štita, pancirne košulje, pancirnih pantalona, koje su ojačane pancirnim pločama, pancirnog zaštitnika za desnu šaku i drugih sitnijih djelova. Oklop je izrađen od čelika i gvožđa, bogato optočem zlatom i ornamentima.

Zavrzlama oko unapređenja

Zbog navedenih osobina, oklop je jedan od najređih primjeraka u svijetu. Dr Anto Gvozdenović je taj poklon ljubomorno čuvao, da bi ga, po dolasku u Beograd 1923. godine, predao na privremeno čuvanje u Vojnom muzeju u Beogradu. Kasnije ga je predao Narodnom muzeju na Cetinju, gdje se i danas nalazi.
Naredba o unapređenju se tada, po pravilu, dostavlja nadležnom ministarstvu vojnom. Ministarstvo, međutim, nije prihvatilo predlog Skobeljeva, već je Gvozdenoviću poništilo i čin majora, i naredbu o odlikovanju, a zatim je izdalo naređenje da se povede istraga zašto je Gvozdenović u najkritičnijoj situaciji napustio svoju dužnost. Na osnovu istrage odmjerena mu je i kazna. Ali, po povratku u Moskvu, general Skobeljev Gvozdenovićev slučaj iznosi pred Dumom, ruskom Narodnom skupštinom koja, nakon detaljnog obrazloženja Skobeljeva, preinačuje prvu odluku i odlučuje da se Antu Gvozdenoviću prizna čin majora i ratno odlikovanje.



Blistavi petrogradski prijemi za junaka iz Geok - Tepe



Ranije odmjerena kazna mu je zamijenjena najmanjom kaznom za takav slučaj: pismena opomena, koje se upisuje u službeni dosije. Ta opomena je uticala na Antovu kasniju odluku da plati specijalni voz od Francuske do Varšave, kako bi izbjegao ponovno kažnjavanje. Skobeljev se nije mirio na sa ovako simboličnom kaznom, već je bio uporan u nastojanju da se Gvozdenoviću i ta simbolična kazna briše.
Skobeljev je Anta iskreno volio, pa se može sa sigurnošću tvrditi da bi uspio da njegovu kaznu definitivno anulira. Međutim, Antova želja se nije ispunila, jer je Skobeljev iznenada umro. Njegova smrt je Anta teško pogodila, jer se on, u prvom redu zahvaljujući Skobeljevu, upoznao sa najužim krugovima političkih vrhova ondašnje Rusije. Anta je očekivala divana perspektiva među tim krugovima. Međutim, poslije smrti generala Skobeljeva, Anto je postepeno počeo padati u zaborav. Tako je njegov konjički puk, u kome je Anto služio, uskoro premješten iz Moskve u Mlavu, kod Varšave, poslije čega nastaju Antovi ređi kontakti sa vladajućim krugovima Moskve i Petrovgrada. Anto je, uskoro zatim, uspio da se upozna sa aristokratskim krugovima višeg poljskog plemstva. Tada se upoznao i sa plemićkom porodicom Radzovil.
Anto Gvozdenović nije mogao tako lako preboljeti smrt svoga komandanta Skobeljeva, koji je umro u 43. godini života, baš onda kada ga je očekivala blistavija vojnička i politička karijera.
Izrečena kazna dr Antu Gvozdenoviću, " zbog nediscipline" nije imala nikakvog uticaja na njegov ugled u ruskom društvu toga vremena. Naprotiv, njegov ugled sve više je rastao. Gvozdenović je u mirnodopskim uslovima nastavio sa obavljanjem odgovornog posla - vojnog hirurga u Poljskoj.

Fatalni događaj u Monte Karlu

Pri napuštanju službe u puku, u Mlavi, Antu je priređen sjajan ispraćaj. Puk mu je tom prilikom poklonio mač, na kome je velikim zlatnim inkrustiranim slovima ispisao njegovo ime i ime puka, koji mu ga je poklonio. Taj mač su opljačkali Austrijanci za vrijeme okupacije Crne Gore, 1916. godine, sa ostalim trofejnim oružjem, koje se nalazilo u njegovoj kući u Vučem Dolu.
Vrijeme od 1881., pa do početka rusko - japanskog rata, 1904. godine predstavlja zvjezdane trenutke u Gvozdenovićevom inače burnom i nemirnom životu. Uživao je velike privilegije, kao uostalom i čitavo više rusko plemstvo, kojemu je Anto pripadao. Zahvaljujući toj privilegiji, Anto je mnogo proputovao po svijetu, provodeći vrijeme po raznim barovima i svjetskim kockarnicama, u društvu biranih dvorskih dama i plemićkih ljepotica onoga vremena. To vrijeme njegovih ljubavnih avantura i igara na sreću, na žalost, nije sačuvano u dovoljnoj mjeri od zaborava. Tu i tamo su ostala blijeda sjećanja i fragmentarni zapisi, dopunjavani bujnom maštom njegovih savremenika. U vrijeme godišnjih odmora Anto Gvozdenović se redovno nalazio "za granicom". To nije bila obaveza, a naročito ne za sve, ali je bilo poželjno da se ljudi putovanjima obrazuju, i ta preporuka je važila za sve, a ne samo za plemiće. Anto je u tome bio dosljedan. Tako je, za vrijeme jednog godišnjeg odmora, uslijedio onaj, za njega fatalni događaj u Monte Karlu. Taj događaj ga je skrenuo, upravo odgurnuo i grubo bacio sa njegovog već dosta utrtog i vrlo perspektivnog puta.

Gubitak na kocki

Poslije događaja u Monte Karlu, Anto se u Petrovgradu ubrzo našao u društvu velikih ruskih kneževa, koji su priređivali pompezne prijeme, na koje je Anto obavezno pozivan. Ti prijemi su uglavnom za njega i pripremani, kao junaka iz Geok - Tepe, a sada još i "junaka" iz Monte Karla. Poslije i za vrijeme tih prijama, obično je organizovano i kockanje, koje se smatralo za bonton i bilo je uveliko u modi u to vrijeme. Na toj kocki Anto je obično gubio, jer on, kako su tvrdili njegovi savremenici, uopšte nije znao da igra na karte. Doduše, on je poznavao samo pravila nekih igara, ali njega nije interesovalo da li na tim hazadnim igrama gubi novac on, ili neko drugi. Glavno je bilo društvo i zabava u tome društvu. To se događalo uglavnom u Petrovgradu. Njegovi prijatelji, naročito Saša Morozov, kao i drugi iz vremena poslije Ahal - tekinske ekspedicije, nijesu uspijevali da ga potpuno izvuku iz toga društva. Skobeljev, koji je na Anta imao jak uticaj, više nije bio živ, pa mu je to društvo velikih knjaževa, carevih rođaka, sav novac diglo.



U crno zavio čuvenu kockarnicu u Monte Karlu



Kad je taj novac nestao iz njegovih ruku, Anto se tek tada osjetio "prijatno rasterećen", i od novca iz Monte Karla, i od toga društva. Time je bilo završeno ono kratko vrijeme, kad je za Anta bio prekinut izgled jedne sjajne karijere u velikoj i moćnoj državi. Ali, nikad se on više nije oporavio od toga prekida.
U nedostatku vjerodostojnih dokumenata, istraživanjem smo došli do jedne verzije o Antovom boravku u Monte Karlu, koja je najbliža istini. No, ima i drugih verzija, koje ćemo takođe dati.
Ante Gvozdenović je pošao na godišnji odmor iz Mlave, preko Odese i Carigrada, za Pariz, kao član jedne ruske vojne misije. Po obavljenom službenom zadatku, Anto je produžio boravak u Francuskoj, kojom prilikom je navratio do Monte Karla, poslije kraćeg boravka u Nici. Anta je zabavljao hazard koje bilo vrste, pa se uključio u igru na rulet. Sreća ga je tada poslužila. Anto, koji se više iz zabave upustio u kocku, ni sam nije vjerovao da je dobio toliku sumu novca na ruletu. Odmah se pokupio i nečujno otišao za Pariz, na zakazani sastanak sa Sašom Morozovom. Po savjetu svoga prijatelja Saše, Anto mu je predao novac, koji je Saša deponovao u banku, a ostavio mu neku manju svotu. S tom manjom sumom Anto se ponovo vratio u Monte Karlo, bez da se prethodno javio Saši, i ponovo nastavio da igra na ruletu. Toga puta on je igrao i dobijao, sve dotle dok kockarnica nije sav novac izgubila. U znak žalosti za izgubljenim novcem, vlasnik kockarnice je istakao crnu zastavu na zgradi kasine, a stolove ruleta prekrio crnim prekrivačem.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 12:06

Veliki odjek velikog dobitka

Taj Antov dobitak imao je velikog odjeka u njegovoj okolini i štampi. Stotine ljudi, očajnika, koji su sav svoj imetak na tom istom ruletu izgubili, i koji tu čitave dane provode gledajući raširenih očiju kretanje kuglice na ruletu, u nadi da pronađu način igranja kojim bi povratili izgubljeni imetak, najednom su nagrnuli na Anta, da bi ga se dotakli, da bi uzeli od njega parče maramice, parče odijela, da bi sjeli na mjesto gdje on sjedi, da bi se dotakli ma čega što je on dodirnuo, u nadi da će im to donijeti sreću. Tako je Anto uspio da spase goli život jedino zahvaljujući brzoj intervenciji specijalnih čuvara u kockarnici. U hotelu je morao biti obezbijeđen naročitim čuvarima, a kada je izlazio iz hotela, sobarica je prodavala na parčad posteljinu u kojoj je Anto proveo noć. Da bi se spasao od toga haosa, Anto je brzo otputovao za Pariz, gdje se odmah našao sa Sašom Morozovom, koji je već bio saznao iz novina što se dogodilo sa Tonijem, kako je Anta iz milošte zvao. Saša je odmah preuzeo stvar u svoje ruke. Sredio je finansijsko pitanje, tako što je sa bankom u Monte Karlu dogovorio da Antov novac deponuje u banku "Credit Lyonais".
Dok se čitavi ovaj posao oko novca sređivao, Anto je po drugi put morao da traži produženje godišnjeg odmora. Produženje odmora mu je Saša Morozov izdejstvovao preko ruskog ambasadora u Parizu. Saša Morozov je poticao iz velike industrijske porodice iz Moskve, pa je, po svemu sudeći, imao takav i toliki uticaj da je za Anta mogao napraviti protekciju. Za čitavo to vrijeme Anto je čuvan u Parizu od strane specijalne privatne policije, koja ga je sakrivala od očiju fetišista (obožavalaca idola).

Iznajmio specijalni voz

Anto se sa Sašom rastao i otputovao, sa pratiocem, iz Pariza posljednjeg dana, kada je mogao još stići na vrijeme na dužnost u svoj garnizon u Mlavi, kod Varšave. Iz Pariza je otputovaona na jednu malu željezničku stanicu, na francusko-njemačkoj granici, sa ciljem da izbjegne proganjanje od strane fetišista. To mu se mjesto učinilo toliko interesantnim, da je Anto obišao muzej, neke znamenite crkve i tako zakasnio na voz, koji je samo jedanput dnevno prolazio sa te stanice. Da ne bi zakasnio na dužnost, nije mu preostajalo ništa drugo nego da uzme specijalni voz. Taj je voz brzo i inkognito spremljen, ali je izazvao poremećaj u redu vožnje preko čitave Njemačke. Novinari su to, naravno, doznali, pa su upadali u željezničke stanice da traže intervjue. Anto nije nikoga primio, pa su novinari, razočarani, samo s vozovođom razgovarali, a možda u pojedinim slučajevima i sa pratiocem. Ovi nijesu raspolagali ni sa kakvim podacima, jer je voz bio organizovan da putuje inkognito, sem to da je Anto Gvozdenović ljekar i da putuje za Rusiju. Novinari su od toga kasnije ispredali čitave fantastične priče. Pisali su, između ostalog, kako se u jednom kupeu vozio Antov šešir, u drugom mantili, a u trećem štap, a u četvrtom on, sa svojom ljubavnicom.



U svjetskim metropolama još se priča o "misterioznom Crnogorcu"



Po pričanju jednog Antovog komšije iz Vučeg Dola, Anto je doživio "trenutke slave i blagostanja, kakve nije doživio nijedan Crnogorac njegovog vremena. Važio je za velikog, pravičnog, odvažnog i hrabrog čovjeka, a iznad svega rijetkog srećnika, koji je imao i mogao sve".
Do koje mjere može da se razvije ljudska mašta govori i naredni primjer. Miodrag Tripković je, u "Pobjedi" od 22. januara 1989. godine, objavio prilog pod naslovom: "Privjesak sa četiri zlatna asa", u kome se kaže: "Kako je prolazna ljudsa slava. Biće da su to bile posljednje riječi kojih se na izmaku ljeta 1935. godine sjetio dr Anto Gvozdenović, "misteriozni Crnogorac", slavni ruski liječnik i general, čovjek koji je zavio u crno kockarnicu u Monte Karlu. Već danima je osjećao kako su njegovih osam decenija olovnom težinom naslonjena na njegovo rame i kako Vuči Do ponovo poprima onu davnošnju, odavno već zaboravljenu sliku iz djetinjstva. Sliku koja je netragom iščezla i kojoj se, eto, sad vratio kao konačnom smiraju. Gledao je kako sunce lagano tone u oskudni pejzaž, u toj slici prepoznavao nešto iz vlastitog života. Bogastvo je bilo davno prohujalo i sve što je ostalo bilo je samo daleko sjećnje na dane koji se više nikada vratiti neće. Posjećivale su ga drage uspomene za koje je mislio da su odavno nestale pod pepelom sagorjelih godina. Ponovo je u nozdrvama osjećao miris salonskih dama, koji su se potom miješali sa jakim zadahom baruta, koga se kao ratnik nadisao od Amura do Hudsona".

Četiri zlatna asa

Reporteru ovog zapisa pošlo je za rukom da dokuči posljednje riječi Anta Gvozdenovića, koje je izgovorio prije nego što je "sklopio oči i 2. septembra 1935. zauvijek otišao u legendu". Te riječi glasile su: "Dakle, ja se pakujem! Putujem! - govorio je kao za sebe, vrteći rukama zlatni privjesk sa četiri zlatna asa. Eto, sinko moj! Ovo mi je jedina uspomena na Monte Karlo, gdje sam kao kavalir Cara ruskoga igrao. Sve je prošlo i sve prolazi".
Oduševljen ovom izuzetnom ličnošću, reporter ovog "čudnovatog Crnogorca" upoređuje sa poznatim misterioznim ličnostima iz dalje i bliže crnogorske istorije pa nastavlja: "Ruski student, čovjek koga je put odveo iz Crne Gore u Moskvu, ratnik čija se slava nekada munjevito širila prostranstvima Bugarske, Turkmenije, Mandžurije, kroz balkanske i Prvi svjetski rat, čovjek od diplomatskog duha, poznati liječnik ... Sudeći po oskudnim sačuvanim zapisima, reklo bi se da je bio sve to, ali i nešto više. Nadasve, bio je to čovjek avanturističkog duha o čijem se životu i dan - danas u mnogim svjetskim metropolama mogu čuti čudenske anegdote. No, ipak, ono po čemu će najviše ostati zapamćen jesu osam besanih noći provedenih u kockarnici, u Monte Karlu, kada je pokupio sav novac čuvenig Kasina i vozom koji je imao samo jedan vagon otputovao za Varšavu, gdje se tada nalazio njegov konjički puk. Kažu da je u toj furioznoj igri, "kakva se ne pamti", olakšao Monte Karlo za ciglo osam miliona ondašnjih francuskih zlatnih franaka i vlasnika Kasina primorao da na kockarnici istakne crnu zastavu i zelenu čoju na kockarskim stolovima pokrije ovom korotnom bojom. Tako je, zahvaljujući predusretljivosti francuske željeznice, željeznička kompozicija, sa samo jednim putnikom, koji se žurio da ne zakasni na javljanje svome puku, krenula u legendu, prenoseći sa sobom priču o "misterioznom Crnogorcu", koji je bolje od "ikoga na svijetu znao koliko je ljudska slava prolazna".

Oduševljenje ruskog cara

Taj događaj se ubrzo pročuo širom Evrope. Glas je dopro i do ruskog cara. Kad mu je objašnjeno zbog čega je to Gvozdenović uradio, "kažu da je i sam car bio oduševljen ovakvim gestom liječnika Anta Gvozdenovića, koji nije dopustio da se u njegov vojni dosije još jednom ubilježi kako je bio "neposlušan". Car ga je zatim pozvao na razgovor. Poslije uobičajnog pozdrava, ruski car je Gvozdenovića upitao: "Zašto ste se, gospodine generale, izložili tako velikom trošku? Carska će vlada sve to platiti". Na te riječi ruskog cara, Gvozdenović je ustao, duboko se caru, u znak zahvalnosti, poklonio, a zatim odsječno i odlučno rekao: "O to nipošto, Vaše Visočanstvo!" Zatim je Gvozdenović, poslije kraće pauze, nastavio: "To će biti jedina stvar koju će svijet upamtiti o meni. Sve drugo pokriće veo zaborava".



Za zaljubljenog ljekara i generala nema prepreka do srca drage



Reporter Tripković, na kraju, zaključuje: "I eto, doista, veo zaborava je odavno pao na mnoge stvari. Ali ono čega se ljudi još sjećaju jeste slika mladog avanturiste, koji je samo za nekoliko noći dobio neviđeno bogastvo, koje je docnije prešlo u ruke srećnijih, ili manje ljudskom prolaznom slavom zanesenih vlasnika".
Priča o Monte Karlu se ovim ne završava, jer ima više verzija koje nagađaju sve ono što se u stvari za tih osam dana zbilo.
Vrlo je zanimljiva priča Antovog savremnika i prvog komšije, Stanka Proročića, iz Vučeg Dola. Odmah treba reći da Proročić svoju priču "obogaćuje" svojom maštom. Ma koliko da je priča začinjena fantazijom, mora se priznati da je zanimljiva, pa je dajemo u skraćenom obliku.
Proročić kaže da je dr Anto Gvozdenović dobar dio svoga života proveo u Parizu - "prijestonici svijeta". Po dolasku u Pariz, Anto je, u društvu pariskih kurtizana i viđenih dama, u mondeskim salonima, pozorištima i najotmenijim klubovima, proveo najveći dio vremena. Međutim, tih dana je, po svemu sudeći, njega mnogo manje zanimao Pariz, od jedne otmene mlade dame iz visokog ruskog aristrokratskog društva, koja je u to vrijeme otputovala na jug Francuske, u Nicu ili Kan, takođe na odmor i rekreaciju. Rastojanje od Pariza do juga Francuske bilo je tih dana više nego simbolično, za zaljubljenog ljekara i generala.

Verzija Proročića

Proročić dalje priča kako je Anto uspio da pronađe svoju prijateljicu u Monte Karlu: "Na Antovo insistiranje da mu se dozvoli ulazak u Dvorac, koji je čuvala dvorska straža, straža nije htjela ni da čuje. Uzaludno je bilo Antovo tvrđenje da mu je mlada princeza poručila da je posjeti. Videći da nije baš tako jednostavno ući u Dvorac, Anto izvadi iz džepa jedan zlatni ključić, neku vrstu aristokratskog znaka i lozinke u isto vrijeme, koji su imali samo slobodni ruski kavaliri".
Po pričanju Antovog savremenika Proročića, Anto je s tim ključićem mogao da uđe gdje je god želio. Tako je i ušao kod princeze, za koju su ga vezivale najlješe ljubavne niti. Anto je tada bio u dvoru. Zajedno sa voljenom princezom, priča se, svratio je do kockarnice u Monte Karlu. Poslije osam dana i osam noći dobio je orgoman novac.
O tome koliko je Anto Gvozdenović dobio na kocki, njegov komšija, Stanko Proročić, dalje priča: "Ja sam dobro zapamtio đenerala Anta. Dobro pamtim i ono što nam je nekad pričao. To je, do duše, bilo u rijetkim prilikama, obično kada je bio u dobrom raspoloženju. Tada je Đeneral igrao sve dotle dok nije ispraznio kasu Monte Karla. Dobio je sedam miliona franaka. Ogromno, nepojamno bogatstvo. Međutim, onako izmoren, bio je zaboravio na vrijeme, na dan kada treba da bude u službi u svom puku, koji se tada nalazio u Varšavi. I kad je zavirio u objavu, imao je što da vidi: ostao mu je još samo jedan dan do roka. A do Varšave se tada nije moglo stići za jedan dan. Daleko je to. Ali, Anto je bio u svemu poslovično tačan, i nikako nije želio da zakasni na dužnost. Pokupio je ono blago što je dobio, uzeo prvi fijaker i odjurio na prvu željezničku stanicu u Nici.

Razgovor na željezničkoj stanici

Na pitanje: "Molim Vas, kada polazi sljedeći voz za Poljsku?", šef željezničke stanice mu je odgovorio: "Vaše gospodstvo, voz u tom pravcu prošao je prije jedan sat, a sljedeći prolazi tek ujutru". "O, to je kasno! Meni se žuri", Anto je izgovorio više za sebe, jer mu ponos nije dozvoljavao da se ispovijeda jednom najobičnijem željezničaru. "A kažete da sljedeći kreće tek sjutra?" "Tek sjutra, gospodine generale", odgovorio je, s izvinjenjem, željezničar. "Recite šefu stanice, gospodine, da bih želio s njim da razgovaram", reče mu Anto. Malo kasnije, priđe mu onaj isti željezničar i reče: "Gospodine generale, gospodin šef Vam je na raspolaganju. Izvolite uđite kod njega".
Taj susret ruskog generala, kome se žurilo da na vrijeme stigne u svoj puk, sa šefom željezničke stanice u Nici, mogao je izgledati otprilike ovako: "Izvolite gospodine. Čim Vam mogu biti na usluzi?" - Saznao sam, gospodine, da prije sjutra ujutru nema voza kojim bih otputovao u Varšavu. Na žalost, gospodine, to je tačno.



Bože, bože, kakvi su ljudi ti Crnogorci!



- Imam jednu molbu za Vas, gospodine. Mislim da mi je to jedino rješenje: važni poslovi su u pitanju, pa Vas zato molim da mi pomognete ukoliko možete. - Sve što bude u mojoj moći i nadležnosti. - Da li možete da oformite jedan voz kojim bih mogao da odmah krenem?" Šef stanice se morao naći u čudu. Ne tjera li šegu sa njim taj čovjek? Pa ipak, to je visoki carski oficir. I izgled mu kaže da je ozbiljan. - Ali, kako to mislite, gospodine? - Tako kako ste čuli, gospodine. Ja molim, ali plaćam sav trošak. Drugog izbora nemam".
Kao olujom nošen, šef stanice pojuri od odjeljenja do odjeljenja. Jer sam, na svoju ruku, nije smio ništa da preduzme, pošto ta vanredna kompozicija, ako već krene, mora preći cijelu Francusku, pa Austriju i jedan dio Njemačke, da bi stigla do Varšave. On o tome mora obavijestiti sve stanice na tom pravcu. A prije toga, od Ministarstva francuskih željeznica treba dobiti dozvolu da se iziđe u susret generalovom zahtjevu.
Na njegovu veliku radost i iznenađenje, Ministarstvo željeznice je odobrilo formiranje vanredne kompozicije za neobičnog putnika. Kad je kompozicija bila spremna da krene, šef stanice, je, sav srećan, prišao dr Gvozdenoviću i kratko mu raportirao: "Izvolite, Vaše gospodstvo, Francuske željeznice Vam stavljaju na raspolaganje voz koji ste tražili". Šef stanice je prosto plivao u zadovoljstvu, smatrajući sebe jedinim željezničarom svijeta kome se pružila prilika da formira kompoziciju za jednog jedinog putnika.

Vanredni voz za 400 zlatnih franaka

Taj neobični voz, u kome je, ne računajući željezničku posadu, u luksuznom vagonu sjedio samo jedan jedini putnik, krenuo je u blagi mediteranski suton.
Koliko je dr Anto Gvozdenović platio za tu vanrednu pokmpoziciju, to vlastito zadovoljstvo, nije poznato. Nagađa se da je platio 400 zlatnih franaka taj voz.
Ne krijući svoju inferiornost u odnosu na dr Anta Gvozdenovića, Proročić je jednom prilikom rekao: "Anto je bio vatra od čovjeka. Njega bi i najmanja sitnica nervirala. On se ponekad znao tako na nas naljutiti samo zbog toga što mu nijesmo umjeli razabrati njegove misli. On je ponekad tako pričao kao kad se nalazio u sebi ravnom društvu. Kad bi se u tom zanosu prisjetio kakvi smo mu mi sagovornici, više za sebe, bi rekao: "Zlo vrijeme naćeralo orla, da zimuje među kokoškama".
Po jednoj verziji Anto je tom prilikom na kocku u Monte Karlu dobio sumu od šest i po miliona francuskih zlatnih franaka. Upoređenja radi, napominjemo da je izgradnja Ajfelove kule koštala sedam miliona i devet stotina hiljada zlatnih franaka. Prema tome, može se samo zamisliti kolika je ta suma bila koju je Anto tom prilikom na kocki dobio.

Izgubio, a nije se ubio

Pričalo se da je Anto često posjećivao Azurnu obalu i Monte Karlo. Jedna takva posjeta ga je skupo koštala. Anto je tom prilikom izgubio ogromno bogatstvo na kocki. Pored novca, izgubio je čitavu kesu brilijanata i drugih dragocjenosti sa kojima je raspolagao. Zatim je mirno izašao iz kockarnice i uputio se u pravcu obližnjeg parka. Sio je na prvu slobodnu klupu i počeo razmišljati o svemu i svačemu, pa i o prolaznosti života. I, dok se on tako relaksirao u debeloj hladovini, pored njega naiđe jedna grupa grofova sa svojim ljubavnicama, koji su se vraćali iz kockarnice. I ne pomišljajući da se dr Anto Gvozdenović nalazi u njihovoj neposrednoj blizini, jedna dama reče: "Bože, bože, kakvi su ljudi ti Crnogorci. Eto, vidjeli ste onog generala Gvozdenovića, koji izgubi onoliko blago i još ne izvrši samoubistvo". Kad Anto razumje riječi ove grofice, samo se nasmija i, više za sebe, reče: "Vala, sve i da sam to do sad pomišljao, sada se neću ubiti".
Antov sinovac, Dušan Gvozdenović, je tvrdio da njegov stric Anto nije bio nikakav poseban talenat za hazardne igre. On je više volio da se nađe u otmenom društvu, koje se zabavljalo kockom, a da li će dobiti ili izgubiti novac u toj igri, za njega je bilo sasvim sporedno. Međutim, po Dušanovim riječima, Anto je obožavao igru na sreću, u kojoj je, kažu ljudi, uvijek po nešto dobijao.



U rodnim Ćeklićima kafu skuvao na novčanicama?



Kad je riječ o igrama na sreću, Dušan Gvozdenović, bivši univerzitetski profesor matematike u zemlji i inostranstvu, svojevremeno je izjavio: "U tim igrama uvijek neko dobija, a neko stalno gubi. Tim problemom se bavilo više matematičara, u želji da otkriju uzroke te nepravde. Tako je francuski matematičar Pol Levi, negdje uoči drugog svjetskog rata, do detalja razradio jednu teoriju o teoriji vjerovatnoće. Tu teoriju su, nešto kasnije, dopunili i dali druge dokaze za nju još neki matematičari. Ta teorema je poznata pod imenom "TEOREMA ARKUS SINUSA", ili popularno "Teorija o fundamentalnoj nepravdi prirode". Ta teorema kaže da u igri dva partnera, sa jednakim umijećem i pod istim uslovima, neće imati istu sreću u kocki. Od jednog momenta jedan će početi stalno da gubi, dok će drugi početi da dobija.

Majci kofer pun novca

Anto nije poznavao "Teoremu arkus sinusa", ali ga je sreća pratila u igri na sreću. Međutim, za razliku od drugih, on novcu nije pridavao nikakav značaj, već ga je nemilice trošio. Tako je nastala i ona zanimljiva priča o kuvanju kafe na novčanicama". Evo te, po nekima izmišljene, a po nekima stvarne, priče: "Anto je, po povratku iz Francuske, došao u rodne Ćekliće, da posjeti majku kojoj je bio jako privržen. Tom prilikom joj je ostavio pun kofer para, uz napomenu da od njih udijeli svojim siromašnim komšijama. Međutim, Antova majka nije bila široke ruke, kad je u pitanju bio novac. Vrlo malo je novca udijelila onima kojima je taj novac bio prijeko potreban. Kad je Anto ponovo došao kod majke, u razgovoru je upitao što je uradila sa novcem. On je samo slegla ramenima. To je Antu bilo dovoljno da zaključi o čemu se radi. Za svaki slučaj, Anto pođe da provjeri koliko još ima novca u koferu, pa kad zaključi da je isti tako reći netaknut, strašno se naljuti, ali majci koju je obožavao, ne reče ništa. Izađe ispred kuće i kad ugleda starinu Pera Grujičina Proročića, pozva ga da do njega dođe. Kad ovaj dođe, Anto ga upita da li umije skuvati kafu. Kad mu Pero odrečno odgovori, Anto mu reče da će ga on naučiti. Na to će Pero: "Đenerale, moram sakupiti malo drva da podložim". Anto mu reče: "Pero, ti nastavi taj ibrik, a ja sam se za drva postarao". Tada Anto iz onog istog kofera, koji je ranije majci ostavio, uze čitav mac papirnih novčanica i pruži ih Peru, dodajući: "Evo ti, Pero ovo su ti drva pa nalaži". Pero se iznenadi, ali, znajući Anta kao nagla i prijeka čovjeka, nije se smio usuditi, da ga upita zašto to radi, već poče jednu po jednu novčanicu paliti, dok voda ne proključa. Tako Pero posluša Anta, koji, u inat majci, na novčanicama skuva kafu.

Priča sinovca Dušana

Bilo je i onih koji su osporavali tvrdnju da je Anto novčanicima skuvao kafu. Evo i za to primjera, koji nam je saopštio Antov sinovac Dušan: "Kad mu je majka jednom prilikom prigovorila da bi ga radije vidjela oženjenog, nego išta na svijetu i da bi mu bilo pametnije da na porodicu troši novca, nego da ga rasipa u ništa, Anto je tada, u ljutnji, bacio u vatru nekoliko papirnih novčanica, koje su mu se zatekle u džepu, obraćajući se majci riječima: "Evo da vidiš, majko, koliko ja cijenim pare". Antov sinovac dalje kaže: "Istina je da je Antova majka bila štedljiva, što je Antu teško padalo. Ona je jednom prilikom, od svoje ušteđevine, kupila ralo zemlje kod komšija Matanovića. Ta parcela se nalazila u jednoj lijepoj ogradi, pa su je Matanovići svojevremeno uzeli od jednog komšije, na ime duga. Govorilo se u narodu da se kod Matanovića niko nije uspio razdužiti, ko se jednom zadužio, jer je kod njih dobit na pozajmljene pare bila i suviše visoka. Anto, koji je bio izuzetno plemenit i spreman da nevoljnom čovjeku u svako doba pritekne u pomoć, zamoli majku da tu zemlju pokloni jednom svom rođaku, koji je imao pet sinova, a koji je bio puki siromah. Striko Anto je znao da će mu majka, i protiv svoje volje, povoljiti, pa joj reče da će joj on dati istu sumu novca koju je ona za to imanje platila. Međutim, i pored toga što je Anta poslušala majka, on joj obećani novac nikada nije dao. Ne zbog toga što novac nije imao, već zato što on takvim sitnicama nije pridavao nikakav značaj".
Antovu majku su komšije, zbog njenog tvrdičluka, mrzele, pa pa su joj upisivale u grijeh i ono sa čime nije imala nikakve veze. Tako je nastala i jedna verzija o Antovoj namjeri da se ženi, koju je osujetila njegova majka.



Došla iz Litvanije da posjeti grob voljenog u Vučem Dolu



Evo i te verzije: "Anto je odlučio da se ženi sa jednom ruskom princezom. O ovoj namjeri je prvo obavijestio majku. Po dolasku u Vuči Do, zakazao je predbračno veselje, na koje je pozvao svoje komšije i prijatelje. Kad se okupio narod, počela je pjesma i začelo se crnogorsko kolo. Okupila se i masa radoznale djece, kojoj je Anto galantno dijelio novac. Kad to vidje njegova majka, Anta oštro prekori riječima: "Anto, sine, što to radiš?". Na te majčine riječi Anto se strašno uvrijedi, pa joj odgovori: "Mama, to nije tvoja stvar i, molim te, nemoj se u moje stvari miješati. Novac sam ja zaradio i njime ću raspolagati onako kako ja nađem za shodno". Pošto se kolo razmetnulo i gosti otišli, Anto, iz ljutnje prema majci, odustane od namjeravane ženidbe i ponovo pođe u Rusiju, iz koje se mnogo kasnije vratio".
Anto je u cvijetu svoje mladosti provodio vrijeme u društvu lijepih žena. Ali, od svih je najviše volio jednu princezu iz vladajuće litvanske dinastije Radzivil. Kako mu je bilo mnogo stalo do nje, redovno je obasipao pažnjom i bogatim poklonima. Bila je to Ekaterina Radzivil, koja je uz neopisivu fizičku ljepotu, bila veoma obrazovana i odmjerena djevojka.

Prevara na Cetinju

Zbog čega ta velika ljubav nije okrunjena brakom, Anto nikada nikome nije povjerio tu tajnu. Zna se samo to da je majka jednom prilikom Anta teško prekorila što se ne ženi, kad joj je donio na poklon persijski ćilim. Tom prilikom mu je majka rekla: "Sine, više bih ti ja voljela da sam doživjela da mi taj tepih oprlja tvoje dijete, nego da si mi donio blago čitavog svijeta": Na to joj Anto, u šali odgovori: "Znaš li ti, majko, da sam ja bio ovoliko godina po svijetu i na mnogim svjetskim dvorovima. Mnoge su moje prijateljice mislile da je moja Crna Gora mali raj. A sad zamisli što bi bilo kad bi ta moja buduća izabranica, sjutri dan, u ovoj našoj divljini, iskočila iz svijesti".
Koliko se bila razbuktala ljubav između Anta Gvozdenovića i princeze Ekaterine Radzivil, ona se nije ugasila ni poslije Antove smrti. Na vijest o Antovoj smrti, princeza Radzival se zaputila iz daleke Litvanije i došla na Cetinje. Pošto je prenoćila u ondašnjem hotelu "Grand", sjutradan se obratila šefu sale s molbom da je odvede na grob Anta Gvozdenovića, za koju će uslugu biti pristojno nagrađen. Ovaj ugostiteljski radnik dade pristanak. Kad krenuše iz hotela, umjesto da je odvede do groblja u Vučem Dolu, gdje je Anto sahranjen, konobar je odvede pred Cetinjski manastir i pokaza joj grob vojvode Steva Vukotića. Ova visokoobrazovana žena vidje da je obmanuta, prezrivo pogleda ovog prevaranta, pruži mu novčanicu od sto dinara i, duboko razočarana, istoga dana napusti Cetinje. Tako se Ekatarini Radzival ne ispuni ni ta posljednja želja, da vidi vječnu kuću svog nesuđenog životnog saputnika Anta Gvozdenovića, kome je do smrti ostala vjerna.

Nesmotrenost grofice iz Moskve

Jedna od mnogih Antovih ljubavnica bila je i mlada grofica iz Moskve. Poslije dužeg poznatstva i prijateljstva, Anto odluči da joj ponudi brak.
Ona to jedva dočeka. Prije stupanja u brak, njih dvoje povedoše dug razgovor. Pošto je Anto poznavao porodicu svoje buduće zaručnice, nije imao potrebe da je podrobnije zapitkuje. Međutim, ona se interesovala koga Anto ima od uže porodice. Kad joj reče da ima jedino majku, ona Antu reče: "Bolje da nemate ni nju". Te riječi Anta duboko uvrijediše, pa joj, krajnje drsko odgovori: "Nju ću imati, a tebe neću!" Ova mlada ljepotica vidje što je uradila, pa pokuša da se ispravi. Ali, za Antovu prijeku narav nije moglo biti izvinjenja. Kad vidje šta je uradila, duboko razočarana, uze svoju guvernantu i sa njom otputova za Švajcarsku, a zatim u Ameriku. Tako i od ovog braka ostade samo pusta želja.
Ema Mak Svinej, porijeklom Poljakinja, a nastanjena u Francuskoj, bila je grofica. Poslije izvjesnog vremena Ema je ostala udovica. Ova naočita grofica nije mogla ostati nezapamćena od Anta Gvozdenovića, sa kojim se poče viđati. To njihovo poznastvo brzo je preraslo u intimno prijateljstvo. Ema je ujedno bila i posljednja Antova ljubav. I pored toga što je Anto zašao u 67. godinu života, izgledao je veoma dobro, u čemu mu je kozmetika znatno pomogla.



U šestoj deceniji pravo u rusko-japanski rat



Ema ga je strastveno voljela, a što se vidi iz posvete na fotografiji, koju je Antu poklonila, sa sljedećom sadržinom: "Rečeno je mnogo puta da vrijeme ne poštuje ono što je već urađeno u nevrijeme. Neka bi naše prijateljstvo opovrglo tu staru poslovicu". Ema je, poslije izvjesnog vremena, otputovala u Ameriku. No, i pored velike teritorijalne udaljenosti, Ema i Anto su i dalje održavali vezu. Međutim, ova bogata grofica je, po svoj prilici, voljela "slatki život", pa se ubrzo u drugog zaljubila. Ona u tom smislu Antu jednom prilikom piše: "Dragi moj Anto, ja sam ovamo upoznala jednog vrlo lijepog i otmenog prijatelja, kojega volim isto koliko i Tebe. Zato Te molim da mi odgovoriš da li da Te i dalje čekam, ili da se udam, za ovog novostečenog prijatelja".
Na njeno pismo Anto, bez i malo uzbuđenja, u njegovom stilu, otpiše: "Draga Ema, kad si tako odlučila, uzmi toga drugog, a za mene se nemoj sjekirati". Tako je Anto i sa ovom, posljednjom ljubavnicom prekinuo svaku vezu. To je ujedno bio i kraj Antovih ljubavnih avantura i neuspjelih pokušaja da već jednom savije porodično gnijezdo.
Blagoslov carice
Poslije dvadesetogodišnjeg burnog života, Anto Gvozdenović je otišao u zasluženu penziju, 1891. godine. Time je nagovještavan njegov konačni ulazak u mirnu životnu luku. I kad je i sam Gvozdenović povjerovao da je za njega vojnička karijera za sva vremena završena, desilo se ono čemu se Anto najmanje nadao - rat između Rusije i Japana.
Stari i neustrašivi ratnik, dr Anto Gvozdenović, koji je bio zašao u šestu deceniju života, ni ovoga puta nije želio ostati po strani. Iz poluvojničke službe u Petrogradu, Anto je 1904. godine stupio u aktivnu vojnu službu, u činu general - lajtanta, koga je pozvao general Kuropaktin u Mandžuriju.
Carica majka, Marija Fjodorovna, koja je Anta primila prije polaska u Mandžuriju, dala mu je blagoslov, koji je ispisan na jednom finom medaljonu, koji je doživotno nosio o vratu, na jednom lančiću. Taj medaljon je i do današnjih dana sačuvan u porodici Gvozdenović. Tako je Anto odlučno krenuo u još jedan strašan boj, možda najteži u njegovom inače burnom životu. Nije mu bilo suđeno da za dugo koristi zasluženu penziju, već je ponovo obukao generalsku uniformu i spakovao kompletnu ratnu opremu. Ruska vrhovna komanda ga je rado primila u svoje redove.
Po dolasku u Mandžuriju, dok se rusko - japanski rat sve više razbuktavao, dr Anto Gvozdenović je postavljen za načelnika saniteta korpusa generala Renenkampfa. Antova pojava ulivala je vjeru u pobjedu, a njegov prisan i neposredan odnos sa ljudima činio ga je veoma popularnim. Antovom dolasku obradovali su se njegovi ratni drugovi, a posebno general Renenkampf. Međutim, drugovanje i saradnja ova dva generala na frontu u Mandžuriji bila su kratkog vijeka.

Rasulo u ruskoj vojsci

Uskoro zatim dr Anto Gvozdenović premješten je u Glavni štab vrhovnog komandanta generala Kuropaktina, Antovog ratnog druga iz Ahal - tekinske ekspedicije. Susret dva ratna druga, Gvozdenovića i Kuropaktina, bio je srdačan. Odmah su počeli kovati zajedničke planove za napad na neprijatelja.
Što je vrijeme više odmicalo, to su ruske jedinice trpjele sve teže poraze, pa je uskoro došlo i do rasula u redovima ruske vojske, napuštanja položaja i masovnog dezerterstva. Kad je rasulo u ruskoj vojsci poprimilo kritične razmjere, i kad je panika bila na vrhuncu, u akciju su stupili vrhovni komandant Kuropaktin i general Gvozdenović. Kuropaktin je uložio krajnje napore da razbijenu vojsku, koja je bježala glavom bez obzira, zaustavi, sredi i ponovo baci u vatru. Međutim, ruska vojska, koja se i dalje nalazila u paničnom bjekstvu, otkazala je poslušnost svome komandantu. U tim najkritičnijim trenucima, Kuropaktina nije napuštao njegov ratni drug i lični prijatelj Anto Gvozdenović. Kao da je zaboravio na ranije izrečenu kaznu "zbog neposlušnosti", što je, kao štabni ljekar, u najkritičnijem trenutku napustio generala Skobeljeva i pošao u sigurnu smrt, za vrijeme Ahal - tekinske ekspedicije.



Odbio carevo obeštećenje za veliki gubitak na kocki



"General Gvozdenović je kao orao jurio naprijed, kličući i hrabreći borce. Sve više su i sve češće rovale granate, sve veće je ljudsko snoplje toplom krvlju zalivalo hladnu mandžurisku zemlju. Jedna od tih granata gotovo do pola je raznijela doktorova konja, a njega teško ranila. Opet je imao sreće, možda one što su mu je prorekli kad se je rodio. Ostao je živ, premda će tu ranu osjećati do kraja života", pisalo je povodom ovog Antovog podviga.
Dr Anto Gvozdenović je, kao zaslužni ratnik i čovjek koji je svoje znanje, odvažnost i čitavo svoje biće stavio na raspolaganje carskoj Rusiji, sad već kao teški invalid, u pedeset i drugoj godini života, po drugi put pošao u zaslužnu penziju.

Nedostojni plemići

Poslije rusko-japanskog rata, dr Anto Gvozdenović se ponovo vratio u Rusiju. U Moskvi se neko vrijeme oporavljao od zadobijenih rana na frontu u Mandžuriji. Poslije oporavka i poboljšanja teško narušenog zdravlja, Anto je ponovo nastavio sa novim, lagodnim životom, u društvu starih prijatelja i poznanika. Anto se više nije pojavljivao u društvu nekadašnjih brojnih prijateljica, ali je zato najveći dio slobodnog vremena provodio u društvu ruskih plemića, jednog dijela carevih rođaka i svojih najintimnijih drugova. Kocka ga već nije, kao nekada, zanimala.
Istina, u carskoj prijestonici desila mu se neprilika, za drugog čovjeka dosta krupna, ali za njega, izgleda sićušna, da je u društvu sa kneževima i generalima na pokeru i bakari, izgubio bezmalo sve što je dobio u Monte Karlu. I vele, da je do samog cara došao glas kako je u igri generalu Gvozdenoviću podvaljeno, kako su njegovi partneri kaišarili i ponavljali se, kako ne dolikuje plemićima.
Ljudima kojima se može pokloniti vjera pripovijedaju takođe da je car pitao Gvozdenovića da li je zaista moguće da je neko iz njegovog društva nepošteno igrao, na što mu je general - doktor uzvratio doslovice: "Ja igram samo sa džentlmenima. Moji partneri bili su kneževi i generali, a kneževi i generali mogu biti samo džentlmeni..."
A kad je car izrazio želju da svoga generala obešteti za njegove gubitke na kocki, koji nijesu bili mali, dr Gvozdenović je odbio. Tim odbijanjem odrekao se sume koja je i tada i danas predstavljala čitavo bogatstvo.
Po jednoj verziji, Anto je, u igri sa generalima i carskim rođacima u Petrovgradu, dobio ogroman novac, pa čak i neka sela. U želji da povrate izgubljeni novac i imanje, carevi rođaci i generali su se dogovorili da Antu namjeste zamku pomoću nekih svernih ogledala. Tako su oni, poslije nekog vremena, ne samo povratili izgubljeni novac i imanje, već Antu digli i posljednju paru. Međutim, taj gubitak silnog bogatstva Anta uopšte nije uzbuđivao, već je prezrivo pogledao na svoje partnere i dostojanstveno napustio ovo nedostojno društvo.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 12:14

Poklonio 250 hiljada franaka

Bivši crnogorski ministar dr Pero Šoć, u svojim sjećanjima, piše: "To je bilo negdje poslije rata, u San Remu. Opet za zelenim stolom. U jednom trenutku, rukovalac igrom, krupije, obratio se dr Šoću, i izvinjavajući se upitao ga da li je zaista njegov prijatelj ruski general. S dozvolom generala Gvozdenovića, dr Šoć je odgovorio da jeste, na što je krupije ostavio svoju drvenu lopatu s kojom zgrće cijele trezore i rekao: "Taj gospodin je usrećio i mene i moju porodicu. Jednoga dana u Monte Karlu dobio je milione. I meni je, kao bakšiš, poklonio 250.000 franaka. Ja sam s tijem novcem djecu školovao, izveo ih na put i mogu mirno da čekam starost".
Dr Šoć se, znajući da ga niko ne razumije, obratio svom prijatelju srpski: "Čuješ li, Anto, što priča ovaj čovjek: Je li tako ?" Bezbrižno, kroza smijeh starac je odgovorio: "Jest, jest. Ma sada, eto, igramo sa žetonom od 10 franaka".
Iako udaljen od svoje domovine, dr Anto Gvozdenović sa njom nije gubio vezu, već je budno pratio šta se u njoj dešava. Kad je obaviješten da se na Balkanu vrše posljednje pripreme za oslobođenje neoslobođenog dijela balkanskih zemalja od petovjekovnog turskog ropstva, odmah se spakovao i pohitao, kako bi što prije stigao do njemu drage Crne Gore.



Ratovanje u balkanskim i Prvom svjetskom ratu



U međuvremenu, dok se Anto nalazio na putu za domovinu, četiri balkanske države: Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka, sklopile su savez protiv Turske. Taj dokumenat su potpisali vladari četiri balkanske države, s ciljem da protjeraju Turke sa Balkana i da oslobode potlačene narode.
Srbija i Bugarska su htjele da izbiju na more, preko ondašnje turske teritorije, i to Srbija na Jadransko, a Bugarska na Egejsko.
Po dolasku na Cetinje, Gvozdenović se javio lično kralju Nikoli, koji ga je srdačno primio. Kad mu je Gvozdenović saopštio da je i ovom prilikom došao iz Rusije, kao dobrovoljac, da se, zajedno sa svojom braćom, bori protiv Turaka, kralj Nikola ga je postavio za svog savjetnika.
Kada je izbio Prvi svjetski rat, 1941. godine, tada se Anto Gvozdenović nalazio u Parizu. Znajući za Gvozdenovićev boravak u Parizu, francuski Generalštab ga je pozvao na razgovor. Tom prilikom mu je predložio da se aktivira u francuskoj vojsci, što je Anto sa osobitim zadovoljstvom prihvatio. Tako je njegovo civilno odijelo zamijenila uniforma, sa generalskim oznakama na ramenima, u svojstvu zamjenika načelnika saniteta francuske vojske.

Neprekidna dužnost

Za čitavo vrijeme, dok su se vodile borbe na Zapadnom frontu, stari, prekaljeni, general Anto Gvozdenović se nalazio u prvim borbenim redovima, vršeći neprekidno inspekcijsku dužnost.
Dok su bogataški sinovi francuske armije u toku Prvog svjetskog rata isključivo pratili komoru, ili ladovali u pozadini, mladi Rotšild nije čuvao svoju glavu, već se nalazio u prvim borbenim linijama. Otuda i ona poznata priča, koja ilustruje njegovu hrabrost i ulogu, koju je u to vrijeme igrao u francuskoj vojsci, kao i Antovu poslovičnu skromnost.
Dok se nalazio na položaju pomoćnika sanitetskog načelnika francuske vojske, Gvozdenoviću je stavljen na raspolaganje jedan pariski vozač, sa svojim kolima, koja su u ono vrijeme bila prava rjetkost. I ne pomišljajući da ga vozi sin jednog od najbogatijih ljudi svijeta, dr Gvozdenović se prema svom vozaču veoma korektno odnosio.
Jednom prilikom na frontu, kada je došlo vrijeme ručku, umoran od napornog rada, prije nego što se uputio u oficirsku menzu, Anto izvadi iz džepa pola zlatnog napoleona i ponudi ga svom službenom šoferu, dodajući: "Izvolite, gospodine. Uzmite ovo i pođite da negdje ručate". Zašto?", začuđeno upita šofer. "Pa da ručate. I ja idem na ručak". Na to će šofer: "Hvala Vam, gospodine generale, ali ja to ne mogu da primim od Vas". A kada je došao do zaključka da se general čudi njegovom postupku, reče: "Znate, gospodine generale, ja sam Rotšild". Tada ga general Gvozdenović odmjeri pogledom i tek onda shvati da ga ne vozi običan šofer, malo se namršti i brzim koracima pođe prema oficirskoj menzi.

Porodica Rotšild

Anto je za vrijeme ručka razmišljao o neprijatnom dijalogu sa svojim šoferom. Bio je ljut na samog sebe zašto svog šofera, za toliko zajednički provedenog vremena, nije našao za shodno da upita ko je i odakle je. Jer, i Antu je bilo dobro poznato ko je i kakva je porodica Rotšild.
Mladi generalov vozač Rotšild poticao je iz ugledne porodice finansijskih magnata, koja je vodila porijeklo iz Frankfurta na Majni. Utemeljivač ove ugledne porodice, Madžer Amsšel Rotšild, koji je živio i radio od 1743. do 1812. godine, imao je pet sinova. Oni su, početkom devetnaestog vijeka, osnovali bankarske kuće u Frankfurtu na Majni, Beču, Londonu, Parizu i Napulju, sa filijalama u mnogim evropskim gradovima. Oni su se obogatili krupnim spekulacijama i finansiranjem vlada nekih evropskih država, u vrijeme Napoleonovih ratova, Restauracije, odnosno uspostavljanja ranijeg sistema državne uprave u Francuskoj i td. Ova bogataška porodica neprekidno je igrala značajnu ulogu u razvoju društveno - političkih zbivanja. Njeni najmoćniji ogranci nalazili su se u Francuskoj i Engleskoj. Oni su čak i u XX vijeku sačuvali svoje snažne pozicije, pa su predstavljali jednu od vodećih grupa svjetske finansijske oligarhije. Pod njihovom kontrolom i uticajem nalazili su se rudnici zlata u Translavu, zatim rudnici olova, cinka i bakra u Španiji, nikla u Novoj Kaledoniji, bakra u Sjevernoj Rodeziji, kao i niz monopola, trustova i banaka.



Odlazak sa kraljem Nikolom iz Crne Gore u Italiju



Rodšild je u francusku vojsku stupio dobrovoljno, i što je posebno važno istaći iz patriotskih razloga, a ne nikako iz materijalnih pobuda. Sasvim slučajno je određen da bude lični šofer generala Gvozdenovića. Njegova skromnost nije dozvoljavala da se generalu Gvozdenoviću predstavi kao član ugledne porodice finansijskih mangata, jer on u rat nije pošao da stiče slavu na bojnom polju po toj osnovi, već da se, kao iskreni patriota, bori za čast i slavu francuskog naroda. Rotšild nije htio potcijeniti plemenitost svoga pretpostavljenog, generala Anta Gvozdenovića, ali je isto tako želio sačuvati ugled svoje porodice. Zbog toga od Anta nije htio uzeti ponuđeni zlatnik.
I pored toga što se odazvao pozivu francuskog Generalštaba, stupajući u njihovu vojsku general Gvozdenović je, kao ruski vojni obaveznik, pozvan da se odmah javi na dužnost u Moskvi.

Poziv iz Rusije

Nikada se neće saznati zbog čega je ondašnjoj carskoj Rusiji baš u to vrijeme bio potreban stari i islužni ratni veteran, a osim toga i teški ratni vojni invalid. Međutim, staro je nepisano pravilo da pravi vojnik, kalibra generala i doktora Anta Gvozdenovića, ne pita za razloge. Zato se sa francuskim Generalštabom korektno pozdravio, a potom je prvim brodom, koji se otisnuo iz Marselja prema Istoku, krenuo prema Grčkoj, s namjerom da nastavi put prema Crnom moru i Moskvi. Ali, kako je rat već svuda uveliko buktao, to je general Gvozdenović iz Soluna nastavio put, u pravcu Rusije, željeznicom prema Nišu. Po dolasku u Niš, Anto je doznao da je i Bugarska stupila u rat, i to na strani centralnih sila, te mu je samim tim put preko bugarske teritorije za Moskvu bio onemogućen. Zbog svega toga Anto je bio duboko razočaran, te donosi odluku da promijeni maršrutu, pa, umjesto U Moskvu, stiže na Cetinje, gotovo u posljednji čas, jer su napadi austrougarske vojske na Crnu Goru bili siloviti i nezadrživi. Anto se odmah uključio u ratnu situaciju.
Kralju Nikoli je bilo posebno drago što dr Anta Gvozdenovića po treći put, kao dobrovoljca, vidi na Cetinju, pa ga je uzeo kao svoga ađutanta i ličnog savjetnika. Međutim, kako su se događaji smjenjivali filmskom brzinom, na štetu Crne Gore, uprkos neodoljivoj želji njenih sinova da brane svoju rodnu grudu do posljednjeg vojnika, Crna Gora je kapitulirala u januaru 1916. godine. Odmah je uslijedila odluka o napuštanju Crne Gore. Tako je dr Anto Gvozdenović, kao kraljev savjetnik, sa njim i njegovom porodicom, napustio Crnu Goru.

Izjava Janka Vukotića

Za kapitulaciju Crne Gore svojevremeno je okrivljen general serdar Janko Vukotić. Tim povodom Vukotić je, kasnije, u svojim memoarima zapisao: " - Izjavljujem, da tek onda kada se budu publikovale moje naredbe komandantu Skadra, jasno će se vidjeti da li sam ja radio da Crna Gora kapitulira ili ne, a nikad prije toga.
Šestog januara, po podne, Kralj je otputovao iz Podgorice, a pošto je meni, pred svjedocima, dao svečano obećanje, da će se sjutradan vratiti u Podgoricu, što sam ja morao povjerovati, u toliko prije, što se on ni Vladi pri odlasku nije javio. No, kralj je, mjesto da se vrati u Podgoricu, ili da ostane u Skadru, što bi, prema nastaloj situaciji najbolje bilo, pa da uredi što se još moglo urediti da se neprijatelju spriječi napredovanje primorjem, u pravcu na Bojanu - Skadar, on 7. januara uveče, napušta Skadar i odlazi preko SV. Jovana Medovskog za Italiju.
Tek sada sam ja vidio koliko je sati, i što se je sve i zašto odigravalo odavno, a naročito potonjih deset dana, tj. od traženja primirja Austrijancima 29. decembra, a to će reći dan pošto je protivnik napao Lovćen i, мada je probio front, bilo je još mnogo Lovćena do Skadra i Podgorice, koje je daleko lakše bilo braniti nego i sam Lovćen, budući da ovi "Lovćenci"o kojima govorim, nijesu bili izloženi paljbi sa neprijateljske flote i stalnijeh utvrđenja, i koje sam ja, uzgred budi rečeno, telegrafirao Vrhovnoj komandi još ispred Berana, da ih treba uporno braniti i kako ih braniti".

Gorštački izgled sa uglađenošću jednog Parižanina



Na drugo pitanje: "Zašto crnogorska vojska nije odustala 1916. godine?", Vukotić je u memoarima zapisao: "Ipak, i po saznanjima da je Kralj zemlju i vojsku napustio, nijesam do kraja pao u očajanje, a to može posvjedočiti i fakat, da sam komandantu Sandžačke vojske, brigadiru Petru Martinoviću, koji je stigao u Podgoricu, ne samo dozvolio da sa Štabom produži za Skadar, nego i preporučio da hita, dako bi i on svojim zauzimanjem doprinio da nam se odstupnica spasi.
Noću uoči 7. i 8 januara, brigadir Božović iz Skadra telegrafira, da su se dvorske sluge sa dvorskom pratnjom, koje su upućene na Bojanu iskraj "Škodre" vratile u Skadar, jer da je protivnik, dolazeći od Ulcinja, i niotkoga sprečavan, već stigao na Bojanu.
Sada je nastupio užasan trenutak, jer je situacija ovakva: - Kralj je napustio zemlju, a vojska, koja je u odstupanju, još nije niko, osim izvjesnih štabova, stigao u Podgoricu, ne samo, nego je i pitanje da li će i u toku toga dana stići; protivnik je već na Bojani, koju može u nekoliko sati preći i s time prekinuti svaku moguću odstupnicu.
O odstupanju nije moglo biti ni govora!

"Generalisimus" četiri dana

Vlada koja je bila ostala u Podgorici, riješi se da na osnovu odredaba Zemaljskog ustava, uzme kraljevsku vlast u svoje ruke, da vojsci naredi da ostavi oružje u državnim magacinima i da se kući raziđe, a mene da riješi dužnosti ( koje na taj način već nijesam ni imao).
Meni je ovo Vlada 8. januara prije podne sve saopštila, ali sam ja tražio pismeni akt, koji sam i dobio".
Đeneral serdar Janko Vukotić, sa ogorčenjem, zaključuje: "Tako sam ja, eto, kao što veli crnogorska Vlada u Francuskoj, bio, "generalisimus" Crnogorske vojske puna četiri dana, kada je već "sve bilo propalo".
Mnogo bi bolje učinile i više koristile svome kraju, napaćenom našem narodu, razne vlade kralja Nikole, da su imale toliko smjelosti, pa da su odmah rekle pravu istinu o kapitulaciji Crne Gore, nego ovim izmišljanjem i konstruisanjem raznih dokumenata, koji nijesu nikad ni postajali".
Bez obzira na okolnosti pod kojima je crnogorski suveren napustio Crnu Goru, francuska vlada mu je, po dolasku u Pariz, ukazala sve počasti.
Povlačeći se preko Skadra, Jadranskog mora i Italije, general Anto Gvozdenović je stigao u njemu od ranije dobro poznati Pariz, zajedno sa kraljem Nikolom, njegovom užom porodicom i članovima vlade. Po dolasku u Pariz, dr Anto, koji je već bio dobro poznat francuskoj javnosti, posjetio je predsjednika francuske vlade Poenkarea, koji je izjavio da je general Gvozdenović na njega ostavio izvanredan utisak, "sa svojim gorštačkim izgledom, ali i uglađenošću jednog Parižanina".

Uzdanica u teškim situacijama

Dr Anto Gvozdenović će u emigraciji igrati značajnu ulogu. On će biti jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Njega je za kralja Nikolu vezalo nešto što nije bilo prosto shvatanje vjernosti, a još manje podaništva. Gvozdenović je prema kralju Nikoli osjećao duboko poštovanje i iskreno prijateljstvo, kojeg se nije odrekao do svog posljednjeg daha. Zato je kralj Nikola na Anta ozbiljno računao i u najdelikatnijim situacijama, a takvih je u crnogorskoj emigraciji i njenoj vladi bilo napretek.
Sve te dužnosti Gvozdenović je dostojanstveno i na najbolji način obavljao, uprkos mnogim smetnjama, spletkama i intrigama na koje je u toku svog veoma složenog i krajnje odgovornog posla redovno nailazio. Pored prirodne nadarenosti i oštroumnosti, dr Anto Gvozdenović je bio i izuzetno hrabar, što je u više prilika svojim političkim protivnicima i dokazao.



Propali planovi kralja Nikole i vlade u emigraciji da pomognu Crnoj Gori



Crnogorska izbjeglička vlada, sa sjedištem u Neju kod Pariza, koja je kasnije prešla u Rim, radila je od samog početka na privrednoj obnovi i podizanju porušene i zaostale Crne Gore. Njeni planovi su se temeljili na obezbjeđivanju stranih kredita i angažovanju privredno razvijenih zemalja. Nejska vlada, na čelu sa karaljem Nikolom, se pod onako teškim uslovima bavila pitanjem finansija, kao jednim od najznačajnijih pitanja za opstanak i egzistenciju jedne države. Što svoje planove nije realizovala treba tražiti uzrok u miješanju velikih sila u njihove interne stvari, čija je riječ u mnogim pitanjima, a posebno u vezi ujedinjenja Crne Gore i Srbije bila presudna.

Pomoć pa optužbe saveznika

Što je vrijeme više odmicalo, to su saveznici svoje subvencije sve više smanjivali, da bi, na kraju, potpuno prestali sa pružanjem novčane pomoći crnogorskoj izbjegličkoj vladi, optužujući pri tom kralja Nikolu za kapitulaciju Crne Gore i nestajanje njene vojske u januaru 1916. godine. Zbog toga je nejska vlada, kao zvanični predstavnik crnogorske državnosti, bila prnuđena da najviše pažnje posveti pitanjima političke egzistencije crnogorske države i njenog povratka u zemlju nakon završetka Prvog svjetskog rata. Međutim, kako su nejska vlada i njen suveren, postepeno lišavani finansijske podrške, ostajući na taj način bez potrebnih sredstava za život, prestali su da igraju bilo kakvu ulogu, "a još manje da vrše uticaj na donošenje bilo kakvih političkih odluka", pa su na taj način izgubili i ono malo ugleda koji su imali.
Nejska vlada, u konkretnim uslovima, nije bila u mogućnosti da nešto više uradi u vezi sa osiguranjem najosnovnijih sredstava za život i dalji rad. Bilo je jasno da je stvar svršena onoga momenta kada su kralj Nikola i njegova vlada napustili zemlju i odstupili bez vojske. No, pitanje je da li bi uspjeli čak i da su izveli vojsku. Ovo pitanje se nameće u prvom redu zbog toga što je Pašić u onovremenim političkim evropskim krugovima imao mnogo jače veze. Pašić je čak i ruskog cara Nikolaja II, vještim manevrima, preko carskih ministara, naklonjenih Srbiji, okrenuo protiv Crne Gore.
Krajnje kritično stanje nejske vlade i kralja Nikole uočio je Aleksandar Devin, profesor iz Vinčestera, (Engleska), koji se stavio na stranu onovremene Crne Gore i njene izbjegličke vlade. Zbog izuzetne naklonosti Aleksandra Devina prema Kraljevini Crnoj Gori, poznati istoričar i priznati stručnjak za Balkan i Balkanski istok Seton Vatson je Devina nazvao "agentom kralja Nikole u Engleskoj". No, bez obzira na ove i slične kvalifikacije, Devin je i dalje u raznim prilikama nastavio da napada Krfsku deklaraciju i njene tvorce, kao i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, s Andrijom Radovićem na čelu, kao i sve one koji su podržavali ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Posebno je žustro i nervozno raspravljao sa ljudima oko prosrpskog lista "Nova Evropa".

Nepopustljivost Forin ofisa

Devin je dobio saglasnost kralja Nikole i njegove vlade da može obavljati poslove diplomatskog agenta Crne Gore u Velikoj Britaniji, što Forin ofis nije prihvatio pod izgovorom da nema potrebe za imenovanjem nove ličnosti, jer će Grahat nastaviti da radi kao i do sada, što je značilo da ne prihvataju Devina, kao neslužbenog predstavnika i savjetnika. Crnogorska vlada je, međutim, i dalje bila uporna u svom zahtjevu, pa je, preko Grahama, tražila odobrenje za agreman poslanika Crne Gore u Londonu. Kako su funkcioneri Forin ofisa i dalje bili uporni da Devina ne treba prihvatiti, kralj Nikola je bio razočaran ovakvim njihovim stavom, jer je priželjkivao poslanika koji bi znao da se bori protiv svih neprijatelja Crne Gore i njene vlade, a takav je bio Devin. Kad je kralj Nikola zaključio da je Forin ofis nepopustljiv, on je, umjesto Devina, predložio ser Roberta Kenedija, Irca, takođe jednog od istaknutih prijatelja Crne Gore, ali ni to nije usvojeno, jer je Graham bio dobio instrukcije da obeshrabruje svaki pokušaj vlade iz Neja da Crna Gora imenuje svog poslanika na engleskom dvoru.



Vašington prihvatio crnogorskog poslanika, London nije dao agreman



Ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat na strani saveznika, decembra 1917. godine, za Devina se otvorilo široko polje djelatnosti. On je svim silama nastojao da u Vašingtonu osigura podršku za Crnu Goru. Devin je radio na stvaranju "posebne jedinice pod zastavom Crne Gore". On je, polovinom decembra 1917. godine, na zahtjev vlade, uputio memorandum Forin ofisu u kome je iznio probleme oko formiranja crnogorske jedinice. U vezi s tim "ukazao je da se 600 crnogorskih podanika nalazi u srpskoj vojsci, da oko 800 njih radi u francuskim fabrikama municije, da je 2.000 ljudi iz Crne Gore spremno da služi u crnogorskoj jedinici, da 3.000 ljudi iz SAD želi da se bori pod crnogorskom zastavom i da je američka vlada spremna da plati troškove njihovog prevoza u Evropu".
Zadovoljna aktivnošću Aleksandra Devina, crnogorska vlada je odlučila da u januaru 1918. godine uputi u London ministra vojske Nika Hajdukovića, koji je sa britanskom vladom imao da "riješi nekolika važna pitanja koja su sprečavala normalan razvoj odnosa dvije države". U nastojanju da što bolje pripremi sastanak Hajdukovića, Devin je sastavio opširan memorandum. Ali, od čitave ove akcije jedino je prihvaćen Devinov zahtjev u vezi subvencija Crnoj Gori.

Reagovanje na pisanje protiv Crne Gore

Hajduković je, prilikom posjete Londonu, donio jednu mapu Crne Gore, "kakva bi trebala da izgleda poslije rata: od Drima, do Neretve i Drine". Međutim, sve je to ostalo bez odjeka kod britanske vlade.
Devin je i preko sredstava javnog informisanja oštro reagovao na pisanje protiv Crne Gore, pa je "Crnogorskom biltenu", organu Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, suprostavio svoj list "Affairs du Montenegro", čiji je prvi broj dostavio Ministarstvu inostranih poslova Velike Britanije i predsjedniku SAD, "ističući u propratnom pismu da je njegov interes u ovom pitanju isključivo prijateljski i da se on nada da će uskoro biti imenovani poslanici Crne Gore u Londonu i Vašingtonu, pa da njegove usluge više neće biti potrebne". U drugom broju pomenutog lista Devin je oštro napao britansku vladu zbog odbijanja da da saglasnost za poslanika Crne Gore u Londonu, a Vašingtonu je uputio riječi hvale "što je dao agreman za crnogorskog poslanika dr Anta Gvozdenovića".
Kako se bližio kraj rata, to je i kralj Nikola bio doveden u situaciju da mijenja mišljenje o načinu ujedinjenja. On je u proglasu Jugoslovenima od 21. oktobra 1918. godine, objavljenom u "Glasu Crnogoraca", službenom organu Kraljevine Crne Gore, koji je izlazio u Neju kod Pariza, insistirao na stvaranju jugoslovenske konfederacije, "u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki". Ovu ideju o konfederaciji kralj Nikola je istakao krajem 1918. godine, kada je već bilo sve gotovo.

Protiv ujedinjenja kakvo hoće Srbija

Devin je i dalje bio uporan u nastojanju da ubijedi velike sile o ekonomskoj obnovi Crne Gore poslije završetka rata. U tom smislu je, 20. okotobra 1918. godine, uputio američkom predsjedniku Vudru Vilsonu opširan memorandum, naglašavajući da vlada Crne Gore nije u stanju da sama obnavlja zemlju. Nejska vlada je istovremeno uputila sličan memorandum Vilsonu preko svog poslanika u Vašingtonu Anta Gvozdenovića.
Na traženje poražene Austro - Ugarske, primirje je zaključeno 3. novembra, a 11. novembra je kapitulirala njemačka vojska. U to vrijeme su se u Crnu Goru probile srpske i francuske trupe, pa je, na zahtjev srpske vlade, kao i na zahtjev vrhovnog komandanta savezničke vojske, francuska vlada zabranila kralju Nikoli povratak u domovinu.
Osporavajući regularnost Podgoričke skupštine, kralj Nikola je, u "Glasu Crnogorca", istakao da je Podgorička skupština "falsifikovanje narodne volje". Zatim je naglasio da je i on za ujedinjenje, "ali ne onakvo kakvo hoće Srbija".



Crna Gora ne bi imala gori tretman i da se borila na strani Centralnih sila



Zbog ignorisanja nota crnogorske vlade, planula je "božićna pobuna", čije je moto bilo "borba Crnogoraca protiv odluka Podgoričke skupštine, borba za nacionalnu ravnopravnost, borba za očuvanje nacionalnog ponosa, da Crnogorci u jugoslovensku zajednicu stupe kao ravnopravan činilac sa ostalim jugoslovenskim narodima".
Božićna pobuna je skrenula pažnju saveznika na crnogorsko pitanje više od dotadašnjih crnogorskih proklamacija, pa je kralj Nikola, zadovoljan što je do pobune došlo, izjavio: "Uviđam da Crna Gora neće otići kao đevojka bez prćije".
U to vrijeme se angažovala i italijanska kraljica Jelena, kćerka kralja Nikole, koja je početkom januara 1919. godine stupila u kontakt sa Vilsonom, kojega je upoznala sa teškoćama kralja Nikole. Tada Vilson, najuticajnija ličnost saveznika, konačno uzima u zaštitu kralja Nikolu i pokazuje interesovanje za njegov položaj. Vilson je tom prilikom izjavio da je Crna Gora starija od Srbije, te da "stoga treba da bude odvojena od nje i da treba da bude zastupljena na Konferenciji mira".

Bez predstavnika na Mirovnoj konferenciji

Mirovna konferencija je počela sa radom 18. januara 1919. godine u Parizu, u prisustvu 60 učesnika, ali bez predstavnika Crne Gore, uprkos Vilsonovom i Soninovom angažovanju. Na opširni memorandum crnogorske vlade niko se nije osvrtao. Čak ni usmeno izložen memorandum od strane crnogorske delegacije, koju su sačinjavali: Jovan Plamenac, dr Anto Gvozdenović i dr Pero Šoć, pred Vrhovnim savjetom Konferencije, nije pomogao.
Devin je bio ozlojeđen onim što se dešavalo crnogorskoj vladi tih dana u Parizu. Bilo mu je neshvatljivo "zašto se sa Crnom Gorom tako postupa, iako se i ona lojalno borila na strani saveznika. Zašto velike sile ne obnove Crnu Goru, kao Srbiju i Belgiju, zašto one dopuštaju jednom savezniku da vojnički osvoji drugu savezničku državu pod izgovorom odbrane zajedničkih interesa, poslije čega je došlo do pobune, krvoprolića i bijede". Devin, na kraju, zaključuje da se velike sile željele da nagrade srpsku dinastiju Karađorđevića, pa postavlja pitanje da li je pravedno da Crna Gora nestane kao nezavisna država da bi se zadovoljili Hrvati i Slovenci, koji su za vrijeme rata vjerno branili Habzburgovce?".
Devin je i dalje nastavio sa optužbama na račun velikih sila i posebno Srbije. U jednoj od svojih knjiga osuđivao je one koji su Crnu Goru uklonili kao suverenu državu. Za moto knjižice, koju je uputio američkom državnom sekretaru Kolbiju, uzeo je riječi Gledstona, koje je 1920. godine izgovorio u Parlamentu: "Crna Gora ne bi imala gori tretman i da se borila na strani Centralnih sila".

Veliki primjer Aleksandra Devina

Na kraju, može se postaviti pitanje: "Koji su bili motivi Aleksandra Devina kada je tako uporno i energično zastupao interese Kraljevine Crne Gore. Da li su u pitanju bili politički razlozi, ekonomski interesi ili filantropske pobude? Sigurno je jedno, da nije dobio novac za svoje usluge". I, kao zaključak: "Njegove namjere su bile poštene i humane, i jedva da su poznati takvi primjeri da se jedan stranac svim srcem i svim svojim snagama toliko angažuje za stvar jedne male zemlje",
Pošto je kralj Nikola bio diskreditovan u očima Saveznika, posebno evropskih država, bio je prinuđen da se obrati za pomoć Sjedinjenim Američkim Državama, jer su mu bila prijeko potrebna finansijaka sredstva za normalno funkcionisanje administracije, slanje pomoći zarobljenicima i internircima, stanovništvu u zemlji, pomaganje studenata i izbjeglica, stvaranje crnogorskih odreda, propagandni rad i drugo. Za sve ove potrebe do tada su glavni izvor prihoda činile subvencije, koje su Crnoj Gori dodjeljivale Rusija, Italija, Francuska i Engleska.



Nejska vlada ostavljena na milost i nemilost Engleskoj i Francuskoj



Zahtjev nejske vlade, vladi SAD, o dodjeli kredita bili su nerealni. Ali, pošto su nejska vlada i kralj Nikola bili izolovani od strane evropskih država, bili su prinuđeni da se okrenu Americi. Oni su živjeli u ubjeđenju da Amerika nije bila u toku sa evropskim događajima, pa su očekivali da će dobiti traženu pomoć, ma koliko da je bila velika, i tako vladu i kralja Nikolu učiniti nezavisnim od evropskih država. Nejska vlada je računala da će eventualni američki krediti Crnoj Gori, biti ujedno i glavni razlog da se Amerika maksimalno angažuje za njenu sudbinu po završetku rata. Na taj način bi čisto finansijsko pitanje poprimilo izrazito politički karakter i značaj. Pri tom treba imati u vidu činjenicu da je Diks, crnogorski konzul u Njujorku, bio Vilsonov lični prijatelj. Međutim, američka vlada je u početku izrazila nespremnost da odobri tražena sredstva.

Veze sa Amerikom

Nejska vlada je preduzela dalje korake u cilju uspostavljanja čvršćih diplomatskih veza sa vladom SAD. U vezi s tim piše: "Poslije izbijanja Prvog svjetskog rata u prvi plan izbilo je pitanje sakupljanja crnogorskih rezervista u Americi i njihov povratak u zemlju. Ovo pitanje provlačilo se punih godinu dana. Konačno, u proljeće 1916. godine za crnogorskog konzula u Njujorku bio je imenovan brodovlasnik, kapetan Seferović, dotadašnji konzul Crne Gore u Kanadi. Crnogorska vlada se već tada nalazila u Neju i započela svoju borbu za punu afirmaciju, uključivanje u savezničku politiku i samostalno djelovanje". Dalje se kaže da je prvu akciju u pravcu pripremanja američkih službenih krugova "za blagonaklon stav prema Crnoj Gori učinio Seferović, po nalogu vlade, kod američkog predsjednika Crvenog krsta i Stejt departmenta u vezi slanja hrane u Crnu Goru". No, i pored hitne urgencije američkog pukovnika Herberta Maršala, predsjednika kanadskog Crvenog krsta, kod Vilijama Tafta, bivšeg predsjednika SAD, da Seferoviću izađe u susret, nije poznato da li je ta akcija urodila plodom.
Godinu dana kasnije, odnosi između nejske vlade i Vašingtona održavani su posredstvom američke ambasade u Parizu. Tako se, već u maju 1917. godine, počelo govoriti u krugovima savezničkih prestonica da Crna Gora namjerava da traži zajam u Americi.

Odbijen zajam

Zajam je, po jednoj računici kralja Nikole i nejske vlade, za podmirivanje naraslih potreba, trebalo da iznosi 100.000.000 franaka, ili približno 20.000.000 dolara. Nejska vlada je dala obavezu da će početi sa otplatom godišnje sume od milion franaka, "što će trajati 105 godina". Na to su reagovale engleska i francuska vlada notom Vašingtonu, jer su se plašile da Amerika, davanjem kredita Crnoj Gori, ne ugrozi njihove pozicije u ovom dijelu svijeta. Tako je odgovor Mak Adua, američkog sekretara za finansije, na zahtjev nejske vlade bio negativan. U obrazloženju se kaže da razlozi koji su iznešeni u noti "nijesu bili obuhvaćeni odredbama zakona donesenog od Kongresa 24. aprila 1917. godine". Drugim riječima, nejskoj vladi je stavljeno do znanja da su zajmovi davani saveznicima SAD u ratu protiv Njemačke samo u cilju vođenja rata, a ne za poslijeratnu obnovu. Pošto crnogorske vojne formacije nijesu učestvovale u ratu protiv Njemačke, nejska vlada po tom osnovu nije ni mogla tražiti zajam. Isto tako odsustvo redovno akreditovanog poslanika Crne Gore u Vašingtonu sprečavalo je obavljenje izvjesnih zakonskih formalnosti.
Odbijanjem zajma Crnoj Gori od strane SAD, nejska vlada je ostavljena na milost i nemilost Engleskoj i Francuskoj, koje su već bile izolovale Crnu Goru. Ni sa Italijom nije bila bolja situacija. Ona je prva povela kampanju protiv Crne Gore još u toku rata 1915. godine. Kasnije su se za Italijom poveli i ostali saveznici. To je i razlog što se kralj Nikola i nejska vlada nijesu zadržali u Italiji. Voz kojim su stigli u Rim, na veče, nije se duže zadržao. Kralja je posjetila kćer Jelena i ujutro je voz nastavio put, a da kralj Nikola nije izlazio iz svoga vagona.



Kralj Nikola računao na Vilsonovu podršku politici samoopredjeljenja



Nejska vlada ni dalje nije odustajala od uspostavljanja diplomatskih odnosa s Amerikom. Njoj je bilo jasno da je, stvaranjem Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, rastao sve veći broj pristalica ujedinjenja Crne Gore i Srbije. S druge strane, srpska vlada je preduzimala sve što je bilo u njenoj moći da onemogući djelatnost nejske vlade. Pristalice ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom razvijali su snažnu kampanju protiv kralja Nikole, uključujući čak i pripremanje atentata na njegov život. No, uprkos svemu tome, kralj Nikola i vlada u Neju učinili su krajnje napore da privole Ameriku za slanje crnogorskog poslanika u Vašington. Na zauzimanje nekih ličnosti bliskih vladi u Vašingtonu i predsjedniku Vudri Vilsonu, dat je agreman za otvaranje crnogorskog poslanstva u Vašingtonu.
Srbija je 1917. godine dobila agreman za svog poslanika u Vašingtonu. Bio je to upravo Mihailović, bivši srpski poslanik na Cetinju. To je pobudilo crnogorsku vladu da i ona zatraži agreman za svog poslanika. Za poslanika u toj zemlji određen je general Anto Gvozdenović.

Borba za diplomatsko snaženje

Kralj Nikola i vlada Crne Gore u emigraciji borili su se za političko i diplomatsko snaženje, pa su svim silama nastojali da osiguraju svoje učešće u ratnim i poratnim savjetovanjima i konferencijama savezničke koalicije kao i da Crnoj Gori osiguraju položaj savezničke države. Međutim, što se rat približavao svom završetku, to su položaj Crne Gore i kralja Nikole postajali sve teži i nezavidniji.
Gubeći oslonac na Francusku i Veliku Britaniju, nejska vlada je tražila blagonaklonost Sjedinjenih Američkih Država i predsjednika Vudro Vilsona, kao protagoniste politike samoopredeljenja i oslobođenja malih naroda od dominacije velikih sila i njihove obnove poslije rata. U tom smislu su kralj Nikola i nejska vlada zatražili agreman za poslanika Crne Gore u Vašingtonu, kako bi na taj način američka politika, finansijska i diplomatska podrška bile od izuzetnog značaja za učešće Crne Gore u savremenim zbivanjima, za njeno učvršćenje i jačanje njenog položaja u očima Velikih sila.
Crnogorski kralj i nejska vlada računali su, prije svega, na moralnu snagu američkog predsjednika i njegova obećanja da će se SAD zalagati za obnovu malih, pokorenih država, poslije završetka rata, pri čemu je Crnu Goru izričito spomenuo. Nejska vlada i njen suveren računali su da će, uspostavljenjem diplomatskih odnosa sa Vašingtonom, onemogućiti političke protivnike, kojih je bio nemali broj u Sjedinjenim Američkim Državama.
Nejska vlada je uporno nastojala da formira crnogorsku legiju i uputi vojnu misiju u Sjedinjene Američke Države, ali su to Francuska i Engleska stalno onemogućavale.

Politički razlozi

Razlozi za otvaranje poslanstva Crne Gore u Vašingtonu bili su u prvom redu političkog, a potom ekonomskog karaktera.
Ranije veze između Sjedinjenih Američkih Država i Crne Gore, koje su se odnosile na iseljavanje Crnogoraca u SAD, održavane su, do 1916. godine, posredstvom počasnog generalnog konzula u Njujorku, profesora Mihaila Pupina, poznatog fizičara i elektro-tehničara. Pupin je rođen u banatskom selu Idvoru 1858. godine. Došao je u SAD 1874. godine. Bio je profesor teorijske fizike na Kolumbija univerzitetu u Njujorku i predsjednik Instituta radio-inžinjera.
Početkom 1916. godine za crnogorskog konzula u Njujorku bio je postavljen brodovlasnik, kapetan Seferović, dotadašnji konzul Crne Gore u Kanadi. Kako je, od proljeća 1916. godine, crnogorska vlada prenijela svoje sjedište u Neji, kod Pariza, veze sa Amerikom održavane su posredstvom američke ambasade u francuskoj prestonici.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 12:20

Amerika zbog saveznika odbila da prihvati Jovana Plamenca kao poslanika



Zbog novonastale situacije, koja u to vrijeme nije išla na ruku nejskoj vladi, odlučeno je da Evgenije Popović, tadašnji predsjednik crnogorske vlade, posjeti američkog ambasadora u Francuskoj Grejvsa Šarpa.
Popović je tom prilikom,u ime Crne Gore, izrazio zadovoljstvo zbog ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, a zatim je zahtijevao od Šarpa da se američka vlada založi za Crnu Goru da ona bude zastupljena na savezničkoj konferenciji o Balkanu, koja je tih dana trebalo da se održi.Uskoro zatim uslijedio je zahtjev crnogorske vlade kod vlade SAD, da izda agreman za prvog poslanika Crne Gore u Vašingtonu, koji je dostavljen 22. VIII. 1917. godine, u noti Popovića upućenoj Šarpu. Kralj Nikola i Popović su zatim primili u audijenciju barona Romana Avecanu, italijanskog poslanika na crnogorskom dvoru, i molili ga da se italijanska vlada, preko svog ambasadora u Vašingtonu, angažuje kod američke vlade u smislu podrške crnogorskog zahtjeva. Italijanski premijer Sonino je postupio po želji kralja Nikole i od svog ambasadora u Vašingtonu, Di Čelerea, zahtijevao da se u tom smislu do makismuma angažuje. Ovu inicijativu kralja Nikole podržavao je i njegov zet, kralj Viktor Emanuale III, koga je prvi savjetovao da "traži podršku u Sjedinjenim Državama".

Podrška Italije

Poslije više uzastopnih intervencija italijanskog ambasadora u Vašingtonu, preko Stejt Departmenta, 8. oktobra 1917. godine Lansing je obavijestio Šarpa da je vlada Sjedinjenih Država razmotrila zahtjev crnogorske vlade i "biće sretna da primi akreditovanog poslanika Crne Gore".
Izbjeglička vlada je u početku računala na Jovana Plamenca, kao crnogorskog poslanika akreditovanog u Vašingtonu. I kad je računala da je postigla izuzetan politički i diplomatski uspjeh, nejska vlada je naišla na strahovito reagovanje od strane savezničkih država, koje su izvršile snažan pritisak na američku vladu da promijeni odluku. Srpskoj, britanskoj i francuskoj vladi pridružio se i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, pod predsjedništvom Andrije Radovića, bivšeg predsjednika Crnogorske vlade. Jedino je Italija intervenisala u Vašingtonu da se ranija odluka ne mijenja.
Argumenti koje su iznosili protivnici imenovanja Plamenca za poslanika Crne Gore, bili su toliko ubjedljivi, da je Stejt Department, polovinom decembra 1917. godine, preko ambasadora Šarpa, obavijestio vladu u Neju "da američka vlada u načelu prihvata zahtjev da se otvori crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu. Što se tiče, pak, ličnosti poslanika, vlada u Vašingtonu je odlučno zahtijevala da to ne bude Plamenac već neka druga ličnost prihvatljiva za savezničke i Sjedinjene Države".

Dobrečić kao alternativa

Nejska vlada je sa velikim ogorčenjem primila ovu odluku, a posebno kralj Nikola, koji je smatrao Plamenca "jednim od najsposobnijih i najodanijih ljudi još vezanih za njega", po riječima Avecana.
Odluka američke vlade da Plamenca ne primi za poslanika Crne Gore postavila je pred Sonina političku i suštinsku dilemu, koji je morao da odluči da li će italijanska vlada i dalje podržavati kralja Nikolu, ili će ostati po strani. Na kraju, uz sav rizik da Italiji stvori nove nevolje, italijanska diplomatija se odlučno stavila na stranu kralja Nikole u njegovim nastojanjima da se nađe povoljno rješenje. Za Plamenca je rečeno da je bio prikazan kao čovjek koji "od početka rata nije podržavao savezničku stvar. Tako je, poslije niza peripetija, uslijedila konačna odluka nejske vlade, u slučaju da Plamenac bude definitivno odbijen, da novi poslanik bude Filip Dobrečić, generalni konzul Crne Gore u Rimu.



Telegram kralja Nikole i odgovor predsjednika Vilsona



Kralj Nikola je, početkom aprila 1918. godine, uputio američkom predsjedniku telegram povodom godišnjice ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, na koji mu je Vilson 13. aprila ljubazno odgovorio. Međutim, uprkos razmjeni prijateljskih telegrama, Plamenac je konačno otpao kao mogući crnogorski poslanik u Sjedinjenim Državama. Crnogorska vlada je najzad odlučila da traži agreman za ličnost prhvatljivu za američku vladu. Poslije dužih konsultacija otpao je i ranije predloženi Dobrečić, a mjesto njega predložen je general dr Anto Gvozdenović, dotadašnji kraljev ađutant.
Srpska vlada na Krfu je i protiv ovog predloga javno protestovala, jer joj nije išlo u račun da se Crna Gora afirmiše na međunarodnom planu. Kao argument navela je da dr Gvozdenović nije bio crnogorski podanik, da je avanturista i čovjek sumnjivih kvaliteta, što nije bilo tačno. U kampanji protiv dr Gvozdenovića, a ustvari protiv Crne Gore, angažovala se i prosrpska štampa. Sve ovo izazivalo je nervozu u vladinim krugovima u Neju i na Dvoru. Najzad se, krajem juna 1918. godine, počelo ozbiljnije raspravljati u Vašigtonu o zahtjevu nejske vlade. Povod za to bio je predlog crnogorske vlade da u Njujorku imenuje za generalnog konzula Vilijama Diksa, ličnog Vilsonovog prijatelja. Diks je ovaj predlog sa osobitim zadovoljstvom prihvatio, izražavajući na taj način neskrivene simpatije prema Crnoj Gori, o čemu je pismeno obavijstio Vilsona. Tako je pitanje imenovanja dr Gvozdenovića za poslanika i opunomoćenog ministra Crne Gore pokrenuto sa mrtve tačke.

Najzad uspjeh

Američka administracija je smatrala da je, pored Diksa, kao generalnog konzula u Njujorku, nepotrebno da dr Gvozdenović bude akreditovan u Vašigtonu. U tom smislu je tražena saglasnost od nejske vlade, koja je odgovorila da crnogorska vlada želi da ima i poslanika i generalnog konzula. Tada je Lansing Vilsonu napisao: "S obzirom da je crnogorska vlada izrazila nadu da će se ova (američka) vlada saglasiti da primi dr Gvozdenovića u svojstvu poslanika, smatram da nemam druge alternative nego da izdam agreman za dr Gvozdenovića i o tome ću obavijestiti crnogorsku vladu". Poslije ovog pisma, Vilson je obavijestio Lansinga, 12. jula 1918. godine, da je američka vlada odlučila da izda agreman za dr Gvozdenovića, dodajući da je sretan što će Diks zastupati interese "neustrašive, male kraljevine u Njujorku". Time je, konačno, zahtje crnogorske vlade bio krunisan uspjehom. Kralj Nikola i nejska vlada bili su više nego zadovoljni imenovanjem dr Gvozdenovića za poslanika u Vašingtonu, jer su bili ubijeđeni da će se time politički i diplomatski položaj Crne Gore vidno popraviti.

Montirana afera

U međuvremenu je iskrsla montirana afera u vezi navodnog atentata na kralja Nikolu, koji je pripremala grupa u Sjedinjenim Državama, po nagovoru Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje.
Na osnovu uhvaćenog pisma jedne neuračunljive ličnosti uslijedila je itraga, koja nije imala nikakvog značaja, niti je dala bilo kakav rezultat.
Politički protivnici dr Anta Gvozdenovića i njegovog imenovanja, klevetali su ga kao kraljevog čovjeka i ličnost koja nije imala mnogo znanja i dodira sa Crnom Gorom. U tim klevetama se išlo čak dotle da se tvrdilo da dr Gvozdenović nije bio crnogorski podanik i da nije raspolagao bilo kakvim političkim i diplomatskim znanjem. Zna se daje dr Anto Gvozdenović, poslije kapitulacije Crne Gore, 1916. godine, postao član kraljeve svite, ali tada nije unaprijeđen "u čin generala", kako tvrdi Živojinović, koji, bez ikakvog pouzdanog dokumenta, dodaje da je dr Gvozdenović, po dolasku u Bordo, gdje se neko vrijeme nalazilo sjedište crnogorske vlade, došao u sukob sa njenim predsjednikom Lazarom Mijuškovićem.

Đ. Mirković
RATNIK I DIPLOMATA DR ANTE GVOZDENOVIĆ

Smjenjuju se epohe, nestaju i rađaju se nove države. Sudionici naroda odlaze u istoriju ili jednostavno, u zaborav. Pokoljenja djela sude, zapisao je naš Njegoš. Sada, kada smo povratili samostalnost, valja se sjetiti prošlih vremena i ličnosti koje su zaslužile da ih i sada pomenemo. Nesumnjivo, to je i general dr Ante Gvozdenović.

Evropski dvorovi za crnogorskog generala

U osvit, 27. januara 1853. godine, u kući Mićuna i Marije Gvozdenović u Vučjem Dolu, u Ćeklićima, Opština Cetinje, rodio se sin Anto. Vaspitavan na domaćem ognjištu, Ante je odrastao uz dva svoja strica. Od djetinjstva je volio knjigu i bio je darovit. Učio je cetinjsku bogosloviju. Prvi rektor bogoslovije Milan Kostić je u jednom svom izvještaju zapisao: "Jedan od učenika drugog razreda Ante Gvozdenović naučio je od svoje volje i svojim trudom njemački i nešto francuski. Pomenuti Gvozdenović, iz drugog razreda određen je da pođe u Rusiju da uči medicinske nauke". On je bio jedan od četvorice državnih stipendista Knjaževine Crne Gore, koji su se školovali u Rusiji. Poslije studiranja, stupio je u rusku vojsku. Božji putevi su ga vodili po tadašnjim ratištima, ali je uvijek u srcu ovog "kulturnog Evropljanina" Crna Gora bila na prvom mjestu. Ante Gvozdenović kao student Medicinskog fakulteta u Moskvi se uputio u domovinu 1876. godine, da "balkanskoj siromašici" pomogne u vrijeme oslobodilačkih ratova 1875-1878, godine. Kao dobrovoljac dao je doprinos u odbrani slobode i nezavisnosti crnogorskog naroda i crnogorske države. U to vrijeme sa engleskim novinarom Filemanom je putovao Crnom Gorom, kako bi ovaj stranac upoznao "narod herojskog tipa", kako je i on sam zapisao. Nakon toga se vratio u Cucko-ćeklićki bataljon koji je tada učestvovao u opsadi Nikšića, kao pripadnik vučedolske čete. Životni put ga je vodio na bugarsko ratište, čuvenu Ahaltekinsku operaciju, u rusko-japanski rat... Dr. Ante Gvozdenović je bio hrabar ratnik, iskusan vojskovođa i dobar diplomata. Čovjek sa širokom kulturom i manirima obrazovanog Evropejca. Pravi izdanak svog naroda, Crnogorac, kome su se divili sunarodnici i svi oni koji su znali za njega. Bio je vjerni pratilac kralja Nikole na njegovo posljednje putovanje iz Crne Gore i jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Sve svoje dužnosti je obavljao dostojanstveno, uprkos spletkama i intrigama na koje je u toku svog odgovornog posla nailazio. Bio je kraljev prvi ađutant, a 1918. godine, kada je otvoreno Crnogorsko poslanstvo u Varšavi on je naimenovan za opunomoćenog ministra Crne Gore. Na Konferenciji za mir u Parizu, dr Anto Gvozdenović je bio određen za člana delegacije Crne Gore. Bio je predsjednik crnogorske Vlade, general ruske i francuske armije. Buran je bio njegov život od kamenitih Ćeklića do Petrovgrada i dalje na sve četiri strane svijeta. Kretao se u najotmenijim društvima, bio poznat svim evropskim dvorovima i državnicima. Bio je džentlmen. Volio je istinu i po crnogorski "svakome kresao u oči". To je bio čovjek visoke kulture. Nosio je svoju Crnu Goru i Katunsku nahiju u srcu i kad je vojevao i kad je u crno zavijao evropske kockarnice. U Rusiji je došao do generalskog čina ne mijenjajući državljanstvo. Hodao je po tepisima i kuršumima. Pod Lovćenom u Ćeklićima proveo je skromno svoje posljednje dane, zaboravljen. Umro je na rodnom ognjištu 2. septembra 1935. godine. Sahranjen je na seoskom groblju među svojim precima bez ikakvih vojnih počasti. Na njegovom kovčegu bile su poređane tri generalske kape, tri vojske ruske, francuske i crnogorske. Sve osobine čojstva i viteštva isticale su crnogorskog generala dr Anta Gvozdenovića koji zaslužuje neko obilježje i u naše doba. Iz rodnih Ćeklića pokrenuta je inicijativa da se na Cetinju jednoj ulici da Antovo ime ili da se u znak sjećanja postavi jedna spomen ploča sa njegovim imenom. Toliko je ovaj odvažni ratnik i diplomata, vjerovatno zaslužio. Postoje i ideje da se o njegovom bogatom životnom putu snimi i film. Knjiga dr Đura Batrićevića, koju je izdao IP "Obod" i mnoštvo sačuvanih dokumenata su dobra gradnja za kvalitetan scenario.

Prijem

Prijem dr Anta Gvozdenovića u Vašingtonu je protekao uz predaju akreditiva, pisama, pozdravnih govora novog poslanika i Vilsonovog odgovora. General Gvozdenović je tom prilikom pored ostalog kazao:
- Gospodine predsjedniče: Kralj, moj uzvišeni suveren, povjerio mi je visoku dužnost da predstavljam njegovu vladu kod federalne vlade, kod Sjedinjenih Američkih Država. Ja imam čast da Vam uručim akredibilna pisma opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika. Kod nas, kao i kod Vas, ideje o pravdi i slobodi nisu uvezene ili vještački usađene u naše mozgove. One su prirodni izdanci rase.
Tokom pet vjekova borili smo se bez odmora protiv neprijatelja koji je uspio da skrši dostojanstvo najjačih država. Mi se nijesmo borili jedino za našu zemlju već takođe za potlačene narode naše krvi, našu jugoslovensku braću, tako da i njima može svanuti dan slobode. Zahvaljujući našoj upornosti, uvijek u toku onih pet vjekova, uprkos svim naletima i kataklizmama, naša borba je bila svjetlost na kojoj su narodi Balkana okretali svoju sudbinu i nade...
Postepeno i posredstvom Crnogoraca koji su prešli okean, Amerika je postala poznata i voljena u našim brdima. Ovo je dovelo do toga da su je smatrali nježnim srdačnim prijateljem. U ovom trenutku, doseljenici iz Crne Gore, rastureni širom ogromnih prostranstava, najveće Republike posmatraju s velikim oduševljenjem Vaše veličanstvene pripreme za pobjedu. Dok oni pozdravljaju vaše vojnike koji odlaze u Evropu, znam da je njihovo oduševljenje pomiješano s tugom, što oni ne mogu da se pridruže borbi pod zastavom svoga kralja i otadžbine. Njihovo oduševljenje biće duboko kad saznaju da ja danas govorim u njegovo ime. To će biti njihova zahvalnost za veliko gostoprimstvo koje im je ukazano u SAD, u danima njihove nesreće..."
Na tom mu je Vudron Vilson, pored ostalog, kazao: "Što se tiče Crnogoraca koje spominjete, a koji su došli da žive među nama i preko kojih su SAD postale poznatije njihovim zemljacima u Crnoj Gori, njima dugujemo zahvalnost. Oni su ne malo doprinijeli prijateljskim odnosima i obostranim osjećanjima koja uzajamno preovlađuju i koja će, što je moja iskrena nada, Gospodine Poslaniče, nastaviti da preovlađuje uticajem..."

Jezici

Anto je znanje iz njemačkog jezika dopunjavao i preko Njemca koji je u to doba često posjećivao Crnu Goru.
Izgleda da je tada Anto na Cetinju bio možda i jedini žitelj koji se služio engleskim jezikom, a to znanje je upotpunio u Rusiji. Dobro je govorio i francuski jezik, što je zasluga i njegovog profesora Deare. Knjaz Nikola je Anta posebno preporučio kao talentovanog učenika. Zna se i to da je crnogorski gospodar u želji da što prije dođe do najneophodnijeg stručnog kadra u Crnoj Gori slao perspektivne mladiće na dalje školovanje u prijateljske zemlje. Na prvoj godini studija, kako je u svojoj knjizi zabilježio dr Đuro Batrićević, Anto je bio obavezan da polaže jedan strani jezik, kako bi se mogao služiti stručnom literaturom. Prijavio je njemački, a kada ga je profesor počeo ispitivati gramatiku, zanijemio je. Profesor se uvrijedio, ali kad se uvjerio da tečno govori njemački, odobrovoljio se.
- Da li ste vi porijeklom Njemac, upita ga profesor malo kasnije.
Ante iznenađen mu odgovori:
- Gospodine profesore, ja sam rođeni Crnogorac.
- Onda ste vjerovatno proveli duže vrijeme u Njemačkoj, opet će profesor.
- Tek toliko koliko sam proputovao kroz Austriju i Njemačku. Moram Vam reći da sam na Cetinju pažljivo slušao njemačke turiste kad razgovaraju. Na kraju je profesor Antu dao najveću ocjenu. Na Moskovskom univerzitetu biran je za studentskog predstavnika na međunarodnim kongresima u Berlinu i Londonu, u sastavu ruske delegacije, pored tolikog broja odličnih ruskih studenata.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!


http://nbf.pl‎

Повратак на “Radio emisije”




  Ко је на вези

Корисника прегледа овај форум: Нема регистрованих корисника и 9 госта

cron